Moja veza sa Nicolas Cage-om bila je duga, strastvena, napeta i nadasve jednostrana. Bila je zima…zima 1997. godine. U sred neocekivanog, desilo se nesto jos neocekivanije. Film Face Off. Pored uzivanja u John Woo koreografiji akcije kao i nikada nadmasenoj upotrebi slow motion-a, ekstazirala sam povodom Nicolas Cage-a. Face Off je film furka, za sve one koji su prolazili kroz kemijsko podrzane paranoje kao i one koji su se zdravljak furali na efektivne recenice tipa: "Isn't this religious, ah yes. The eternal battle between good and evil, saint and sinners… but you are still not having fun". Face Off je imao jedan, znacajan nedostatak. Kaskaderi su ofirni i nimalo slicni glumcima koje su trebali kompletirati.Pored pomenutog, film sadrzi previse suvisnih kolutova naprijed i nazad. Al’, to nije ni tamo ni ‘vamo.

Rano tinejdezersko previranje povodom Wild at Heart i Zandalee-ja vratilo se cetverostrukom snagom i spucalo me u facu, pored ostalog. Nisu me zainteresovali likovi Castor Troy-a i Sean Archer-a, respektivno vec iskljucivo misicni status i facijalna kompozicija Nicolas Cage. Face Off sam pogledala u kinu toliko puta da sam zadnji dan prikazivanja filma od blagajnika na dar dobila plakat filma. Plakat mi je urucio sa parcijalnim razumjevanjem i dominantnim sazaljenjem u ocima. Bivajuci veliki stovatelj najmanje 5 njegovih filmova, odlucila sam da se radi o kompleksnoj osobi sa prisnim mi interesima i dobronamjerno neobicnog karaktera. Obozavatelj je stripova, Las Vegas-a i Elvis Presley-a. Zaludjeni je kolekcionar svega sto ima veze sa Elvisom sto je kulminiralo ultimativnim kolekcionarskim komadom, Elvisovom kcerkom koju je prizenio i ubrzano otpustio. Kako ne obozavati nekoga tako temeljitog u svojim hobijima!? Naredne mjesece provela sam u maglovitom downloadu Nikijevih fotografija i svega sto je ikada rekao a plutalo je po netu. To je bilo vrijeme dial up konekcije i visokih internet racuna. Drago me kostalo to internet putovanje, kako monetarno tako i godine fakulteta, ali je rezultiralo arhivom koju sam tek prosle godine uspjela odbaciti u napadu prociscavanja. Dvijehiljadite su dovele do razvoda od Nikija zbog nepomirljivih razlika. Naime, nisam vise imala zeludac za njegovu glumacku interpretaciju kojom je uporno nastojao oziviti ruske tragicare iz 19-og vijeka. Ulicom patetike trcao je Niki i trci i dalje. Dotrcace tako Niki i do nas nesvjestan haosa koji je jedne godine proizveo u mom zivotu. Nadam se da ce preci granicu. Nadam se da cu ga vidjeti i rukovati se sa njim. Nadam se da su mu oci plave kao u mojim snovima. Laganom parafrazom zavrsavam post i puno vas pozdravljam.