13-ti je septembar 1991. godine. Sjedim sa prijateljicama na stepenicama katedrale. Posmatram srednjoskolce kako se nervozno setaju i neke koji se ljube. Svi su lijepi i zanimljivi. Mi smo vec pocele planirati zadnji dan osnovne skole. Sta cemo obuci i kako cemo se ponasati. Skupile smo pare za galete. Za rodjendan su mi poklonile majicu sa likom Alana Forda. Radujem se sto cu je obuci naredni dan skole i bas me briga sta ce nastavnici reci. Nisam vise smotana i nisam vise streber. Pustila sam kosu i vec znam da cu se pravo proljepsati sljedece godine. Znam koju muziku trebam slusati. Taman za srednje skole, taman za Trece gimnazije. Znam da cu upisati Trecu gimnaziju. Bas me briga sto tata hoce da upisem Drugu a mama Prvu. Ja hocu Trecu, hocu medju partizane. Osjecam se persu hrabro. Po prvi put. Mislim da ce naredni rodjendan biti najbolji ikad.

13-ti je septembar 1996. godine. Sjedim u velikom parku sa rajom. Prijateljice su se tek vratile sa jablanickog. Slusam njihove price i duhovite su. Izgorile su, ljubazna nana ih je mazala jogurtom i tako to. Prica je, u stvari, pravo smjesna ali je se sada bas i ne mogu sjetiti. Mozda zbog onog cudnog, madjarskog alkohola. Znam da sam malo u haosu, ne mogu se bas fokusirati i ne sjecam se kako sam dosla kuci. Sudiram nestudirajuci. Trebam se zaposliti, zakljucujem dok saketam UNHCR folije poljepljene u reintegrisanom stanu. Izgledam mrsavo i siromasno. Trebam nahraniti novcanik. Trebam novcanik. Shvatam da mi treba samo malo vremena i zamisljam kako ce sve biti drugacije za desetak godina. Imacu revolucionaran posao i ostvaricu sve svoje ambicije. Odlucujem da cu, od sada, imati ambicije. Mislim da ce naredni rodjendan biti puno bolji od ovog.

13-ti je septembar 2010. godine. Sjedim kuci sama i gledam drugu sezonu The Wire-a. Prosao je prvi dan na novom poslu i vec osjecam oblak nezadovoljstva, Kriza je izgovor da opustimo ono najgore od naseg hronicnog neprofesionalizma. Malo ko radi, vecina robija. Po prvi put se istinski kajem zbog odluke da se vratim. Istovremeno se i ne kajem. Kao i obicno, ne mogu da se odlucim. Najvise zbog cevapa. Sto i nije najgora motivacija. Ili, bolje reci, ija ija ija – zvuk magaraceg budilnika koji oglasava uzbunu zbog prekoracenog limita pogresnih odluka. Jebesh rodjendane.