Vec sam pominjala misteriozne bijele rupe u Sarajevu gradu, gdje je sve moguce i paralelni svjetovi su vidljivi. Bijele rupe cine ovaj grad ljubljenim i luce nostalgiju. Nevina setnja od Grbavice ka Hrasnom omogucila je otkrice jos jedne misticne slagalice. Nista do arome isparavajuce Miljacke da zacini magiju. Opkoljena grmom ruza, skrila se kiosk-kafana. Svaki komsiluk ima najmanje jednu. Kiosk-kafanu. Pored auto-praonica ili pak u nizu grilova, lutrije bih i hemijskih cistionica. Ova kiosk-kafana je posebna. Obalna lokacija i gusti grm ruza samo je mali dio onoga sto ovu kiosk-kafanu cini prekrasnom. Interijer je kombinacija marokanskog shisha kafica i standardnog bosanskog stana u periodu 1980-1988. Stilizovana djordjevic stolica i divan. Zidovi su prekriveni slikama muskih clanova porodice koji su nekada davno obecavali fantasticnu fudbalsku karijeru. Prema predanjima, o gostima se brinu konobarice koje se nikada ne ponavljaju. Odnosno, novi dan…nova konobarica. Pitamo se kako je to moguce, cak i u hrabrom novom svijetu izuzetno visoke fluktuacije radne snage. Pitamo se da li je i ovdje u pitanju neka vrsta magije, gdje se jedna te ista konobarica transformira u skladu sa potrebama gostiju. Jedan dan je mlada i jedra, drugi dan je starija crvenokosa gospodja koju svi imaju potrebnu zvati tetkom. Basta sadrzi izuzetno prakticno rasporedjena cetiri stola. Nevjerovatno je kako su se uspjeli smjestiti na tako maloj povrsini. U cosku je varijanta dzuboksa proizvod elektronizacije iz 1980-ih godina, sa fenomenalnim izborom muzike. UB40 i Red red vine, prati klasik Tome Zdravkovica, pa Sabana Saulica te Bob Marely i No woman no cry. U cosku su sjedila tri starija para, na kafi poslije iftara, te su glasno pratili Sabana i Tomu a odmah nakon zbunjeno odsutili Marley-a. Skrin sajver dzuboksa, nakon serije od dvadeset fotografija obnazenih znamenitih ljepotica iz 1992 godine, prikazuje reklamu za rafting na Neretvi. Salata od dvije marke, narezana pred vama u tri jednostavna pokreta, podsjeca na novi talas zdravih restorana americke zapadne obale, gdje se hrana priprema pred vasim ocima. Crvenokosa teta vas jos poljubi uz celo, dok vam prinosi salatu sa grumenom soli medju prstima. Bijela rupa, kazem vam.
This Post Has 8 Comments
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Kako ti to opisa evo osjetim miris paradajza iz kompjutera.Konobarica se garant zove Sena..bravo curo !!
Ja sam drugacije shvatila od gosta iznad… pitam se u kojoj je ovo dimenziji ili da i meni posaljes to sto duvas :p
Iskrena!
Vjerovatno si opterena stavom da pisanje mora imati smisla i nauke u sebi na zadovoljstvo citaoca da bude…A sto bi bilo lijepo kad bi pisanje bilo ko recept za Zarbo snite, da ne kazem kadaif,o tome kako sam danas ustala sa svjescu ili ne,sa progutanim istinama u grlu i u bezbjednim dubinama utrobe…i ko zna u cemu jos,ima toliko malih detalja u njenom videnju Svemira da mi je bliska i opipljiva vise nego sto ce ikad biti i jedan tvoj video zapis graha sa rebrima.
Dugo nisam procitao nesto sto svim svojim osobenostima jeste knjizevno-umjetnicki tekst bez ikakvih pretenzija da prenese poruku (ne daj Boze, savjet) njegovog autora. Jesu li kiosk-kafane objektivni korelativi, ili ne, nije mi bitno; iako iz teksta probija autentican urbani senzibilitet, ovo je knjizevna fikcija i osjecao sam se dobro dok sam je citao… Veoma mi se svidjelo preplitanje kafanske atmosfere ‘80.-ih i recentne simbolicke vrijednosti imenovane “kafom poslije iftara”. U svemu tome konobarice i ne mogu biti do nevidljive…. Divan i lijep tekst…
I rekao bih “Hocemo jos!”, ali bi to zvucalo kao da sam na nekom koncertu humble pop musician, pa zato necu. 🙂
A, hocu reci da je blog odlican i da nikada nisam pozalio sto sam odvojio vrijeme da citam postove na njemu…
Kad citas ovakve “mentalne aperitive” ujedno gledas kako se osipas,kako staris,tj.kako umires.Umiranje nije samo ono na kraju,znas sta mislim…Nije sekirli stanje,nista posebno,nego je to stanje na koje moram racunati jer mi se desava svaki dan.Da sam mlada,prepala bih se ali nisam vise mlada pa mi to nestajanje dode ko neko spustanje torbi na predvideno mjesto a ja dalje bez njih moram.
E u tom nestajanju prepoznas niti i sebe i ljubavi od koje je sve na ovom svijetu sacinjeno.Pa kad se slegne sva prasina od rijeci i trenutaka,srce je u svakom slucaju probuseno.I u koru drveta ucrtano.A zna se ime drveta ali djeca bjezala sa casova pa nisu naucila ime drveta i dali puno potomaka koji blage veze nemaju ne samo o sustini nego ni o povrsini…
Gospodinu iznad mene ,ovom sokolu sinjem,zahvaljujem na dopuni vlastitog teksta.
Mislila sam da svijet na malim kinezima ostaje ali prevarih se,bludna u majke, na dentlmenima sa knjigom pod rukom dunjaluk ce bitisati…
literature of the highest order
Gost_6933, hvala ti
iskrenovasa, ne dam 🙂
eagletz, malo mi fali da odstampam tvoj komentar na majicu 🙂 Hvala ti
propali, hvala
Don't do that! Pojavit ce neki novi kriticar koji ce sve pokvariti! :)))