Kisez

Mrzim kada me fotografisu. Na vecini fotografija izgledam zbunjeno i kao da mi je jako neprijatno. Nemam zivaca za asikovanja sa kamerom i taj mi ritual prosto suspenduje opustenost.  Istovremeno, volim fotografiju. Jedna od mojih najstarijih zanimacija. Obicno slikam statue i spomenike. Nemam pojma zasto. Smatram ih savrsenim rezultatom lokalnih obicaja i kulture, te raspolozivog geoloski specificnog materijala. Mermer, bijeli kamen, asteroid. Jasan je rejting stovanja i trauma nacije. Autor sam ogromnog albuma spomenika od juzne Azije do Kentakija. Uklesani zajednicki zajebi i tragedije. Oblikovane ljubavi i nemoguci gubici. Generalno, bas puno boli.

Licno, htjela bih podici spomenik dobrom poljupcu. Onom koji te ostavi zatvorenih ociju da odgodis kraj. Onom koji traje sto godina i nikada dovoljno dugo. Onom koji te u potpunosti angazuje i kojeg osjetis do kosti. Spomenik onima koji se znaju ljubiti. To je istovremeno i talenat i vjestina. Nesto sto nosis u sebi i dalje usavrsavas radi sebe i drugih. Ne dozvolis sebi da grizes, izbijas zube i gusis. Ne dozvolis sebi da nanosi bol koristeci primarnu romanticnu komunikaciju. Vi koji ranjavate poljupcima, naucite. Ostali zasluzuju spomenik.

Related Posts

This Post Has 11 Comments

  1. Poljubac je kljuc ljubavi 🙂 ljudi se zaborave ljubiti u braku pa im ljubav kao biljka koju se ne zaljeva prosto uvene…
    p.s. ljubljenje je i vrsta umjetnosti… treba to biti i senzualno i drsko i njezno i grubo i … ma znate na sta mislim :p

  2. van, skoro uvijek mislim na one koji se vjesto i talentovano ljube 🙂
    Maya BosanSka, dobar…dobar!
    BlackCloud, hvala na podrsci
    tramvajsexualac, osim ako dizu sidro 🙂
    iskrenovasa, slazem se
    propali, :))
    Slovka, hvala draga
    ARhimED, spavam uglavnom 🙂
    eagletz, hvala
    crvenkapica, :))

Komentariši