Svidja mi se Supermen. Uvijek mi se svidjao. Svidjao mi se nacrtan, svidjao mi se ekranizovan. Svidja mi se Supermen 1978. godine, svidja mi se Supermen 1980. godine, svidja mi se Supermen 1983. godine, svidja mi se Supermen 1987. godine. Svidja mi se Supermen 2006. godine, za kojeg smatram da je totalno neopravdano popljuvan ili ignorisan. Cak mi se svidja Smallville. Svidja mi se odabir glumaca. Christopher Reeve, Tom Welling i uhhhhh Brandon Routh. Za nevjerovati je koliko dvometarskih plavookih crnokosih ljepotana ljudska vrsta moze proizvesti. Svidja mi se i Supermenov stajling. Plave tajice, crvene cizmice, crveni plast. Baletansko-gejevska obleka u bojama americke zastave. Kjut. Supermen to moze da podnese. On to zna da nosi. I nikada ga ne svrbe jajca. Jedina nejasnoca istorije Supermena je odabir garderobe. Sve ostalo je kristalno jasno. Njegova potreba da ga svijet voli, da bude onaj ofirni junak sarenih boja kojem ce ljudi klicati. On to voli. Nema potrebu za diskrecijom kada su u pitanju spasilacke aktivnosti. Superjunak ekstrovert. Jeeej! Dobio je novi dom i on svoj dug vraca, sa kamatama. Sa velikom moci dolazi i velika odgovornost. Ima to svi da znaju. Pored toga, Supermen bira da posteno zaradi za zivot. Stavi cvike, skine baletansku uniformu i Klark je tu. Fer. Ono sto mi se ne svidja kod Supermena je njegov ukus kada su zene u pitanju. Lois Lane je jedna samoziva kucka, gotovo operisana od elementarne empatije i zaista glupo ambiciozna. Pravi se neustrasivom, a u stvari uvijek ocekuje da bude spasena. Nesposobna je napraviti dva koraka bez da nekoga uvrijedi. Drska i kurcevita, bez pokrica. Budala postade i majka, pa malog neodgovorno vuce u svoje belaje. Glupa, bezobrazna, bezosjecajna i neodgovorna. To je zena Supermenovog zivota. Ili se radi o autorovom vidjenju zenske emancipacije. OK, mozete ali, uz pomoc nekoga sa druge planete.