Stvarno bi voljela da se mogu nagovoriti svega protiv Sarajevo Film Festivala. Voljela bih ali, ne mogu. Voljela bih se nagovoriti svega, jer sam totalni festivalski autsajder. Voljela bih reci da je pretenciozan, smijesan, da je onaj crveni cilim karikatura bogatih i slavnih festivala, da se trose pare iz budzeta koje bi bile korisnije negdje drugo, da je selekcija filmova amaterska, da je festival skoro pa u potpunosti rezerviran za VIP-ove i tako dalje. Voljela bih ali, to bi bilo pravo bezveze. Festivalski sam autsajder jer mi je mrsko ganjati karte, propusnice i ne volim guzvu. Festivalski sam autsajder jer me uhvati tuga zbog bjezanja vremena. Sjecam se prvog filmskog festivala odrzanog kratko nakon mog devetnaestog rodjendana. Sjecam se drugog, treceg, cetvrtog…kada su sva festivalska vrata bila sirom otvorena za sve zainteresovane. Sada, publika je samo sporedni efekat. Neophodni sum. Filmski festival je evolvirao u sasvim drugu namjenu. Sto je u redu, radi se o prirodnom procesu. O uspjesnom procesu. Tako sam ja festivalski autsajder. Ne serviraju mi se karte, pozivnice i slicni ulazni krediti. Razmazeno odustajem. Jer festival nije moj, vec je filmski.