Nanovo tura prinudnog mirovanja i tretiranja razlicitih nivoa bola. Ali, uvijek naucim ili pak zakljucim nesto novo tokom tih perioda. Na primjer, zakljucila sam da glumacke gromade u koje se svi kunu, odavno ne glume. Al Pacino ima uvijek isti izraz lica bez obzira na lik koji glumi. Uvijek isti ludjacki pogled, kao da kontinuirano sam sebe iznenadjuje ili ne vidi bas najbolje. Robert De Niro, uvijek ista poza, blago nakrivljena glava i kao naturalno studiozni pogled. Jack Nicholson nosi lose odglumljenog Jack Torranca u svaki naredni film. Izuzetak su Wolf i The Pledge koji mu ocito malo vise znace. Anthony Hopkins godinama samo cita scenarij. Mozda ne u Legends of the Fall, na konto mozdanog udara lika. I Titusu, na konto opste zajebanosti price. Al’ plaho recituje. Tim ljudima karizma je masina za stampanje love. Vise nego dovoljna. Njhovo velicanstveno prisustvo cini talent i sposobnost sekundarnim. Bonus, da im je sto godina svaka bi im dala.