Generalno govoreci, protivna sam nostaligiji u svim oblicima. Izgleda mi kao ozbiljan gubitak vremena i maste. Odgajaj djecu, pravi djecu, budi dijete…mjesto i vrijeme ne moze biti upitno. Zelja za koracima nazad mi je bezvezna. Ali, ponekad…samo ponekad pozelim osamdesete. Pozelim ih onako, kao osobu. Osamdesete su bile kul tip. Ne govorim to jer je meni nesto bilo pravo dobro tokom osamdesetih, jer mi nesto kao nedostaje kao sach az iz tog perioda moga zivota. Ne…bilo mi je bezveze, onako licno. Osamdeset i sesta mi je bila ok, jer sam tada zbrisala sa Grbavice u kino sa prijateljicom, pa se kao devetogodisnjakinja uspjesno infiltrirala u redove horor volilaca gledajuci Svemirske Vampire u kinu Dubrovnik. Ostatak osamdesetih, sta ja znam…previse uspona i padova od cetiri do cetrnaest. Mislim, onako objektivno, osamdesete su kul tip. Katedrala je bila veca, ulice sjajnije, boza zajebanija. Zeljezna zavjesa zardjala, Kanada se formalno osamostalila kao i Zimbabve. Profesionalni i losi glumac u profesionalno losoj Bijeloj kuci. Billie Jean, Sweet Child O’ Mine, Walk like an Egyptian, Just like Heaven, Burning Down the House, 99 Luftballons…takvu muziku nije moglo proizvesti lose vrijeme. Mada, vremena su uvijek losa za nekoga…kako rekose u nekom filmu.  Tito umro, Lebanon, Irak-Iran, prva Intifada, Tiananmen…Ali, posto mogu da biram, biram muziku, filmove, veliku katedralu, zajebanu bozu i osamdeset i sestu.