Sovinist i rasist do srzi, Elvis Presley je i dalje muzicka ljubav moga zivota. Pokusala sam ga izolirati od svog sluha ali, bezuspjesno. Nalazim slicnost u voljenju nekoga ko vas ponizava intenzitetom proporcionalnim vasoj ljubavi. Kako ljubav raste, raste i ponizenje. Ili obrnuto. Sad’, sta je tu starije: koka, jaje ili pak piletina…o tome drugom prilikom. Sto sam vise znala o kraljevim slabostima, sto sam se vise opirala gotivljenju istog, to sam ga vise gotivila. Prvi film kojeg se sjecam je Viva Las Vegas. Prvi put sam osjetila ljubomoru, glasno komentirajuci kako Ann-Margret nije dovoljno dobra za njega. Crveni, cupavi pedalj. Mojoj mami je bilo drago s obzirom da je djelila ljubomorni sentiment. Mom tati nije bilo drago, s obzirom da mu je opus Ann-Margret bio mnogo drazi od Elvisovog. Ali, to je standardna heteroseksualna tlapnja. I danas smatram da je Elvis najljepse stvorenje koje je ikada postojalo na ovom planetu. Nemilosrdno sam ljepila njegove slike u americkoj vojnoj uniformi po zidu sobe. Zamisljala sam ga kako pjeva Treat me like a Fool dok se zvuk njegovih vojnickih, metalnih, plocica blago infiltrira u tonove pjesme. Zamisljala sam ga kako se gubi u indijskim sumama, na putu samospoznaje, sa perfektno geliranom frizurom u ekstra cistoj i ispeglanoj bijeloj majici i farmericama. Gubio se u religiji i filozofiji ne shvatajuci da je njegova misija na ovom svijetu ispunjena onog momenta kada je uzeo gitaru u ruke. Smisao njegovog zivota nije bio da upozna samog sebe, da nadje put iskupljenja ili da ga mi upoznamo. Smisao njegovog zivota bio je da ga vidimo i cujemo onako kakvim nam se prikazao, kako se izmislio na sceni. Rasista, sovinista, ovisnik…svi ti elementarni nedostaci nisu dovoljni da ga odstranim…Love me Tender…i tako to.