Trebala bi postojati neka pravila. Kao sto meni treba nekoliko dana da se oporavim nakon svakog susreta sa trenutkom svog zivota, tako i trenutak mog zivota zasluzuje potrebu za oporavkom. Nije u redu tek tako nekoga pregaziti svojom fantasticnoscu i odjuriti uz izlazak sunca. Nije u redu. Trebao bi se osnovati neki klub. Kazna Klub. Sankcija Klub. Klub Oprostaja. Negdje gdje ce se skupiti svi ti fantasticni, misicni, dubokopogledni, pametni, duhoviti, sarmantni trenuci zivota. Negdje gdje ce se skupiti i, na primjer, hrvati u blatu. U blatu ce njihova fantasticnost doci do punog izrazaja. Njihova kao izvajana tijela, njihove prodorne oci bice najocitije uz klimaks prljavstine. Njihova genijalnost ce biti ocita kroz strategije i taktike obaranja protivnika. Sve sto je fantasticno u fantasticnima je fantasticno jasno kroz hrvanje u blatu.  Mi, pregazeni svoje bolovanje cemo znacajno skratiti obzerviranjem bolnih grimasa i pretvaranjem koncentriranih ega u kanalizacijsku tekucinu. Mislim da je to OK.