U srzi svake religije je hitnost da covjek shvati svoju istovremenu bitnost i nebitnost. Svoju privremenost i svoju vjecnost. Relativnost nase percepcije i potreba da se ista cijeni. Zeleno nije zeleno vec rezultat intervala talasne duzine i frekvencije. Sve je istina i sve je laz. Istina je u krajnosti, a nama valja zivjeti u umjerenosti. Ako se krene prema istini, prema jednoj od krajnosti, odvajas se od svijeta i, iako smatras da zivis istinu, gubis umjerenost. Potpuno se odvajas od emocija ili te emocije sasvim konzumiraju. Ako prihvatim ono sto mi emocije namecu, nastojeci biti smirena i iskrena, moracu se predati umjerenosti. Moracu prihvatiti svoju odgovornost za druge ljude i njihov normalan i lijep zivot. Ne povrsnu odgovornost koju pokusavam nahraniti donacijama, suosjecanjem, peticijama, otvaranjem vrata i smirivanjem ega. Ona odgovornost koja postaje nacin zivota, koja trazi potpunu posvecenost tudjoj dobrobiti i gdje je jedina istina tudja sreca. Kada postaje svejedno sta je gore a sta dole, sve dok je sigurno. Kada svoje tijelo i um cistis za tudji zivot.  Potraga za istinom je usporena potrebom za produzenjem vrste, za pojedinca. Potrebom ili uslovom. Ali, samo na ovaj nacin daje nam se dovoljno vremena, kao vrsti, da dodjemo tamo gdje trebamo doci. Zarobljena hemijskim reakcijama unutar drugog tijela, mogu vec iz sopstvenog iskustva potvrditi ono za sto vecina tvrdi da je mit – postoji ljubav na prvi pogled. Ako mi se ovako nesto moze dogoditi, a ja isto priznati odvajajuci se od straha od patetike, ne mogu sporiti tu potebu za povezanosti i umjerenosti. Zelim je i ne zelim istovremeno. Ali, kada gledam njegove oci, dodirujem mu rame, gledam njegova usta dok govori, kako mogu reci da nema ociju, nema usiju, nema nosa, nema tijela, nema uma… Ako neko drugi govori sve sto volis cuti, gotovo da mogu dotaci njegov proces razmisljanja te bi mu mirisala vrat kao da nema sutra, nema sanse da se nagavorim kako je to sve iluzija.

Svetih mu makarona sa sirom i koka-kole, japanske filmske muzike, Sergio Bonelli-ja…zar nije rano za krizu srednjih godina!?