Izobilje

Mnogo je dobrih stvari kod starenja. Naravno, ima i onih zabrinjavajucih momenata psihofizicke prirode ali, ima tu dosta gotive. Ne strahujes od sebe kao nekada. Ne sramis se onoga sto ti pase. Bez svjesnosti o procesu, prestaju postojati razliciti svjetovi. Da pojednostavim, s intenzitetom zapocinje da vas boli neka stvar kakvim se smatra vas ukus po pitanju justina i djoleta, po pitanju knjiga samopomoci i tagore,holivudske i indie produkcije, razmnozavanja ili solitude kao i za jos mnogo toga.  Slazes sebi svijet koji ima sve sto ti treba. Younglingi mogu sebi lagiti kako to vec imaju, kako su izgradili karakter i samopouzdanje do nivoa gdje im ne treba nicije odobravanje. Ali, i to je furka. I to je slika formirana u strahu, nakrcana akcijom upravo u cilju simpatije. Istinski jeb odobravanja moze doci samo sa godinama. That's hot!

Related Posts

This Post Has 6 Comments

  1. mene je jos od ranih dvadesetih (nobody escapes misery of the teenage years) maximalno intenzivno bolio organ za odobravanje ili neodobravanje okoline. ali sam zato sam sebi nametnuo standarde i bio najveci katil. desetljecima vec mi prolijecu kroz glavu, s jedne strane mozga na drugu, recenice tipa: “nes valjda to obuc seljacino?”;”ovaj ce CD/knjiga/film uci u kucu samo preko mog mrtvog tijela”;”izadji s njom i ubij se”. ono sto je meni starenje donijelo je da sam postao prilicno zadovoljan vecinom onoga sto uradim, izgovorim ili napisem i to bez snizavanja standarda. fak, hau satisfajing det voz.

Komentariši