Popila sam veliki samar od depresije proteklih desetak dana. Znamo joj znake. Ispisalo mi se po licu. Jastucenje face sazvakalo obraze. Kosti pucketaju k'o kokice od prinudnog nekretanja. Volja je slaba i sila je neosjetna. Tesko je biti sretan kada svaki korak pravi nemogucu bol. Onu jebenu koja promunji kroz cijelo tijelo, od pete do cela i zavrsi mucninom. Moras mirovati -kaze doktor – k'o da se radi o blagom slucaju macjeg kaslja. Kada moram lezati, mogu kamencicima gadjati vrijeme koje prolazi. Tacno ga vidim. Onda mogu cuti susjedu kako vristi od bolova. Onda mogu cuti parove koji se svadjaju i lupaju vratima auta. Onda mogu cuti sve varijacije nenormalno iritirajucih automobilskih alarma. Onda mogu u potpunosti upiti sve podatke o bolestima, ratovima, nepreglednoj sarolikosti brutalnosti i opstoj presmijesnosti svega. Napokon, dodje do momenta kada prestanem zeliti bilo sta znati, procitati, vidjeti, nauciti. Nekada, znao je pomoci horor film ili kakva zestoka pornjava. Ali, i ta vremena su prosla. Prezvakala sam svoju kolekciju stripova po milioniti put. Ni to nije pomoglo. U glavi sam provrtila sve lijepe ljude. Ni to nije pomoglo. To sto je nekome gore, ne moze uciniti da meni bude bolje. Ni CNN nije pomogao. Kada protrese ta malarija duse, ne skacem u zdravlje i stabilnost tako lako. Odnosno, ne slazem sebi vise tako uspjesno. Ostane odgriz i nesto je manjka svaki put. Sutra cu se probuditi rano, prosetacu gradom u kojem obitavaju ljudi glavne preokupacije guranja pod tepih. Sve je gurnuto pod tebih. Od zlata do govana. Sve je ispravno i kako treba. I kuknjava je adekvatna. Sve sto je vazno, iskreno i dobro je prasina po coskovima. Ostaje mi da cujem nesto lijepo a iskreno.

I da, fakat zelim mir u svijetu.