Svi bi mi da nema pravila. Ono, da ce se biti dobar na kladionici 17 puta zaredom. Da ti pusenje (aktivnost po vasem izboru) nece skratiti zivot. Da ce tvoj brak biti sretan i markiran vjernosti. Da je ok dati na prvu. Da ce te u 60-oj drzati za rucicu. Da si super vozac pa, prema tome, ok je da ti pretices u tunelu. Da ne ispadas ocajan ako je zoves 12 puta bez odgovora. Da postoji milion povoljnih razloga ignorisanja a niti jedan od njih nije potpuna nezainteresovanost. Da je super biti iskren. Da bas ti neces prditi poslije tri ture graha. Da bas on ne zamislja mirisne prepone plavke iz komsiluka. Nacionalista je al’, dobar covjek. Kriminalac je al’ sa velikim srcem. Da nema pravog redoslijeda stvari. E bash nije. Mi smo sagradjeni od pravila. Sve u nama funkcionise po pravilima, dok fercera. Sve oko nas postoji zbog pravila. Nase ponasanje i nase reakcije se pisu i citaju kao knjiga. Postoji redoslijed stvari, u svemu sto se cini i misli. Postoje pravila kada, kako i sta uciniti. To su dobrozvani pravi potezi. Vecina se smatra posebnima i, kao, pravila ne vaze za njih. Ili se, pak, smatraju posebno otvorenog uma ciji procesi prevazilaze standarde i nikada nisu cliche. Ampak, dabome, sigurno jesu. Svi mi znamo pravila al’ rijedji su oni koji znaju igrati po pravilima. E to su ucitelji. Mogu napisati scenarij svojih, narednih, sedam dana. Mogu, jer znam pravila. Ali, gubim se akciji.