Svidja mi se London. Krasan grad, uistinu vaistinu. Znamo i zbog cega. Slojevi i slojevi kulture, multikulture, starih para, mladih para, plemica i princeva, predstava, klubova, bijelih, crnih, smedjih, zutih, crvenih, kuhinja…Voljela bih zivjeti u Londonu. Ne da bih zivjela u Londonu i omogucila starcima da govore familiji i prijateljima da im je kci u Londonu, vec da bih si nekako jastuk nasla. Ako u necemu briljiramo, onda je to paznja za detalje koja se nevjerovatno uspjesno okrece u korist tudje stete. Dodatni brilijant nase kulture je super sposobnost izrugivanja. Nasa tako dobra zajebancija i ona ponajbolja je upravo ruganje. Hiljadu zlatnih novcica iznad -vidi mu glave- ali ipak na tom nivou. Ne ostavlja se puno izbora. Ili ces biti pravo glasan i nadvikati sve ostale ili ces postati nevidljiv. Nisam tip koji moze da podnese nevidljivost a vikati ni u sumi ne mogu. Dakle, treba mi jastuk na kojem je detalja bezbrojnih da ih se ne moze obuhvatiti. Ulica po kojoj mogu hodati kao Kate Bush letecim korakom a da ne nosim teret odgovornosti upracivanja od strane komsije mog amidze i interventnog familijarnog mitinga organizovanog odmah nakon susreta u haustoru. Prostor gdje se glasan zenski smijeh ne tumaci kao simptom sizofrenije ili slobodnog morala. Nocni izlasci koji nisu prosto (n)ovacno blejanje vec potpuna interakcija sa muzikom, uz ples koji sada za kuce cuvam i u konfekciji koja lagano odumire uz pomoc moljaca jer se ne usudjem ukrasiti prema svom estetskom nahodjenju. Za drustvo u kojem ne postoje pravila, imamo pravo puno pravila. Meni se ponekad od ovog svega dusnik zatvori.
This Post Has 9 Comments
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
nabaci osmijeh i zapjevaj:
Ja sam uvijek glavna tema
Susjeda iz ulice
Uvijek odgovaraju
I meni prigovaraju
A ja radim što me volja
Što mi padne na pamet
Neka budu ljubomorni
Moj je cijeli svijet
Kada dođem kasno kući
Svi kroz prozor gledaju
Dal’ sam sama, ili sam sa nekim
Stalno špijuniraju
Ali meni nije briga
Samo neka pričaju
To što je u mojoj glavi
Ne razumiju
I nek se zna
Da ja, ću uvijek biti ja
I tvrdoglava
Nedam nitkom
Da me zeza
Ja, nitkog ne trebam
Što hoću uzimam
Što želim
Dobijem na kraju
Sve jer, to sam ja
🙂
tramvajsexualac, spasena a i ne znam
crnjak, sve je vec receno 🙂
zivjeci duze u tim velikim mahalama skontas kako je mahala ipak mahala, upoznas komsije, upoznas prodavce, cak i nepoznate na ulici susretljivo pratis ocima …
da budem vulgarna-isto sranje drugo pakovanje.
ista sam ti 🙁
London je meni takode predivan… ali sto dijasporka kaze svugdje imas mahala i imas izbor ili to ignorisati ili pratiti sva ta komplikovana pravila od kojih mene licno glava zaboli samo kada pomislim da postoje… a gdje jos da ih pratim hahaha
mislim da sam neku vrstu te raspojasne slobode cutio ziveci nakratko u sidneju (bolje receno studirajuci jer cini mi se studiranje je neka sasvim druga prica u odnosu na zivot)… i da, ponekad je tako fuckin’ liberating biti neznanac u gomili nepresusne raznolikosti
to ti je ono
– znas onaj, fin momak, posten, o sebi pri sebi, a uz to i uspjesan i pun para…
– ma sta ce levat.
a london je beton 🙂
Novost!
Vise Posjetioca Tvome blog besplatno – http://bih.gotop100.com/
Zaradi Para preko Interneta sa blogom http://www.internetbizznis.com
Pozdrav Ermin
Admin
dijasporka, malo je teretli kad’ se cijeli grad natovari kao komsiluk
crvenkapica, sigurna sam da nas ima jos 🙂
uSvijetu, pravila su tu da se krse 🙂
propali, o daaaa!
kuuler, :)))) bash tako