Bilo bi mi bas drago da imam vise vremena za misliti o njemu. Fakat. Jer, bas je persu misliti o njemu. Tokom svog nenormalnog dana koje uveliko napada na noc, nastojim odvojiti minimum deset minuta kako bi, u nekoj improviziranoj izolaciji, mislila na njega. U potpunoj nezavisnosti od bilo kakvih romanticnih ideja, on je jednostavno hodajuce i govorece pucanje ceznje. Ne moze si pomoci, i uhvela usta bi ga oblizala. To pametno, duhovito i lijepo cudo je stvoreno i postoji ovdje. Prosto mu pozelim pripremiti gumeni bazencic zelea i uvaliti par svjezih cura sa velikim dudama kako bi ga adekvatno stovala.  Kako mu ne bi u potpunosti dosadile. Mi, hrpa cura – zena vatevr, koje bi se inkarnirale u bokserice tek da mu budu blizu. Neprekidno ga nesto grlimo, kacimo se po njegovim sirokim ramenima, ljubimo ga u obraze, saljemo mu pusice, gledamo ga zedno.  Molimo da uvidi nasu posebnost i da se uspjesno ogrebemo za kafu prilikom koje cemo ga zadiviti znanjem i diskretno mu staviti do znanja kakve vjestine posjedujemo. Izlistati nase konkurentske prednosti. Otkriti talente. Objasniti mu tobozeusput kako stujemo slobodu i individualnost te nismo ljubomorne i posesivne kao vecina drugih. Predstaviti se kao enciklopedicni pitopraveci povjetarci.  Kazem: irelevant maj dir votson. Vazno je da ga sve zajedno obozavamo. Jer on to zasluzuje.