Pitanje je….znaci…pitanje je…ovaj…igara. Dakle, igre za velike. U kojoj mjeri i kakve su prikladne. Ne igra mi se vise doktora s obzirom na previse vidjanja sa strane i zaoprave. Ne igra mi se muza i zene s obzirom da me ideja plasi vise od klovna ili djeda mraza. Ne igra mi se oblacenja jer gubim ravnotezu. Ne igra mi se sa beba lutkama jer materinski instinkt opasno zakazuje. Ne igra mi se sa barbikama jer mi nabijaju kompleks. Ne igra mi se gume jer mi se nikada nije igralo gume. Klikera nikad’ u dzepu. Ne igra mi se pretvaranja jer je dosadno a ponekad i opasno jer ne znam u sta cu se pretvoriti. Da, igra moze biti i dosadna i opasna u isto vrijeme. Djeca se izgube a ne odrasli. Imam prijateljicu po cijem se ponasanju uvijek moglo znati sta je citala ili gledala dan prije. Trenutno je na intenzivnoj psihijatrijsko kemijskoj terapiji. Djecu uvijek ima neko da trazi, barem se nadam. A velike? Paaaa, neee znam bash!