1. SAPUTNICI

Kao sto je obicno slucaj kod tesko donesene odluke, dese se stvari koji otezaju samu realizaciju. Za put sam odabrala dan i vrijeme kada, po svim nekim pravilima, ne bi trebalo biti guzve. Sto ce reci, pravo sam poranila. Ni svanulo nije, kupila sam kartu, provukla sam se kroz onu barijeru na stanici dok mi je sitnis ispadao iz novcanika, kupila sam dnevne novine i pravac na autobus. Mislila sam, vidi ga sto je lijepi. Novi, udobni, klimatizirani eurolines autobus. Nigdje nikoga a samo 15 minuta do polaska. Kontam, o fortuna. Odjednom, zacuh graju. Okrenuh se oklijevajuci i sa strahom. Kao da nisam zeljela saznati sta je iza mene. Ugledala sam grupu od 20 senior gradjana, starosti izmedju 65 i 85 godina. Djecu jos i mozes smiriti i utisati. Al’ haj’ stisni pa reci starcu od 80 godina "tise". Svi su pricali u isto vrijeme. Da li je to taj autobus, gdje su stvari, sinovima i kcerima naredjivali kuda sa hranom a kuda sa prtljagom, pitali 20 puta vozaca kada tacno stizu… Samoproglaseni vodja puta pokusavao je umiriti kolege i govoriti u njihovo ime ali, bezuspjesno. Nemojte me pogresno shvatiti. Naravno da postujem godine i da se samo mogu nadati da cu do istih stici medjutim, imala sam potpuno pravo na razocarenje s obzirom da je moje planirano idilicno i udobno putovanje postala kombinacija arome kuhanih jaja, gasova, hrkanja i uzbudjene graje. Cilj im je bio Drvenik. Samo, nisu bili sigurni da li je u pitanju Mali Drvenik ili Veliki Drvenik. Jedan jedini detalj koji su zaboravili provjeriti. Vozac ih je ubjedjivao da trebaju sacekati Veliki Drvenik medjutim,  samoproglaseni vodja puta je odlucio da je cilj Mali Drvenik. Tako ih ostavismo na stanici Malog Drvenika. Stvarno se nadam da su bili u pravu.

2. TOALET

Malo nas je sretnika koji autobusom nikada putovati nisu morali. Vecina nas svjesna je usputnih stanica i sanitarne opreme koja nam je na raspolaganju. Narocito osobe zenskog spola. Naime, naciljati je poanta. Naciljati naspram cucavca. U pitanju je dostojanstvo samo. Ne samo da se obuca treba sacuvati od prirodnog dezinfekta iz razloga gadjenja kao i ofiraze jer se flekice pravo vide, vec se treba ostaviti pristojno stanje za osobu koja ulazi poslije.
Cekala sam u redu strpljivo, dok je jedna od mojih senior saputnica samo prosisala i uletila u WC. Naime, i to je jedno od samoproglasenih prava. Jednostavno se podrazumjeva da su stariji prioritet i da nema potrebe ni da upucuju one molecive poglede te da mladja osoba ispred naravno kaze: "izvolite vi".  Moje senior saputnice su odlucile preskociti taj korak. Kada sam dosla na red, docekao me apsolutno uneredjen cucavac na nacin koji jednostavno nisam u stanju prepricati. Samo mi je na pamet pala jadna cistacica i kako joj nikada niko nece moci nadoknaditi fizicki i emocionalni stres kroz koji mora prolaziti (cistacica naravno, ta nije cistac). Cijela kolona zena iza mene, zajedno sa mnom je presla u muski WC. Kako sam u zenskom bila prva na redu, tako sam u muskom bila zadnja. Kada su svoje obavili sve senior zenske saputnice, svi senior muski saputnici, svi koji su bili iza mene, tada sam ja obavila svoje. I trcala za autobusom.

3. CUDA MODERNE TEHNOLOGIJE

Spustanje sjedista. Uh, to spustanje sjedista. Kada ti osoba koja sjedi ispred, zavrsi u krilu. Problem u avionu i problem u autobusu. Ciko ispred mi je zavrsio u krilu. Tako blizu da sam mu mogla vidjeti mozdane celije. Nisam imala izbora vec zavrsiti u krilu susjeda iza. Elem, slozili smo se kao domine.

4. HRANA

Sat vremena u putu i svi putnici u autobusu su odlucili da je vrijeme dorucku. Trideset razlictih mirisa ili jedan veliki miksani smrad. Ranije pomenuta kuhana jaja, salame, sudzuke, sirevi…niko ne posti. Ja jesam. Zbog zaguzvane arome, slike wc koja mi je ostala zauvijek urezana u pamcenje, covjeka koji mi je spavao u krilu.

5. PRVI SUSJED

Senior saputnica koja je zauzela mjesto pored mene, uprkos mom strateskom nastojanju da nekako ostanem sama (znate ono, zauzmete mjesto na kraju autobusa, sjednete do prolaza i napusete lutku da sjedi pored prozora), zeljela je i morala znati svako mjesto kroz koje smo prolazili. Gdje smo sada? Blazuj gospodjo. Gdje smo sada? Hadzici gospodjo. Gdje smo sada? Pazaric gospodjo. Nakon odredjenog vremena, vise nije ni morala postaviti pitanje. Samoinicijativno sam govorila: Konjic, Ostrozac, Jablanica….Moram priznati, na neki nacin sam pocela uzivati u svom zadatku i razmisljala o mikrofonu. Zasto zadrzati talent samo za izabranu nekolicinu? A i bila sam malo ljubomorna na samoprozvanog vodju puta i njegov prirodni autoritet pa sam mu zeljela oduzeti nesto moci.