U odnosima nam romanticnim, igre su pocetak, sredina i kraj. Sopstvene nesigurnosti se maskiraju u testiranja i taktike. Zrtvom igre u romansi prvi put sam postala kada sam imala nekih 12-13 godina. 24 mjeseca se pricalo u skoli kako se svidjam drugu iz razreda. Kada sam napokon, na casu fizickog, otkrila da gajim neku vrstu simpatije prema drugu, prosetali smo Vilsonovim. Uhvatio me za ruku, poljubila sam ga u obraz te se vratismo na igraliste da se druzimo sa ostalima. Izgledao je jako sretan i uzbudjen. Medjutim, tu se drug poceo grdno uvaljivati mojoj najboljoj prijateljici.
Naravno, bila sam povrijedjena, uvrijedjena, iznenadjena ali, ponajvise razocarana. Kako se to desi, tu i tada tako se i nastavilo, sa casnim izuzecima, kroz sve buduce simpatija teznje i kroz mnogo ozbiljnija vezanja.
Dvadeset godina, razocarano posmatram manje ili vise uspjesne strategije igranja sa mojim osjecanjima. Shvatam je to sve. Shvatam tu potrebu eliminacije treme, sumnji, nesigurnosti ili odgadjanja onoga sto se cini neminovnim kako bi bilo sladje ili uzbudljivije. Nekako sam se nadala da ce se sa igrama prestati kako godine gomilaju. Igre te prirode uvijek su mi isle na zivce a nikada nisu postigle efekat koji su imali za cilj.
Najcesca igra je igra "napadaj prijateljicu" kada se paznja simpatije naglo okrece ka najblizoj jaranici. Koje uzasno podcjenjivanje zenskog prijateljstva. Koja reflekcija dominatnog stava kako su zene slabije. Druga po upotrebi je "napadni pa okreni ledja". Stvaranje nagle distance koja za cilj ima da te ostavi pitajuci se: "sta sam uradila pogresno".
Vjerujem da kada postoji "dopadanje" postoji i "akcija". Uradi se nesto po pitanju teznje. Ili jeste ili nije. Ili postoji ili ne postoji. Prema svojim simpatijama kao i opste i sire, ponasam se sa postovanjem. Igre smatram izrazom nepostovanja i pretpostavljanjem slabosti kod druge osobe. Igre ne pikam, ne tretiram ih vec shvatam iste kao priznanje da simpatije nema. Zivot je kratak.
A, mozda sam izgubili osjecaj za filing.
Ili, postajem paranoicna kada popijem.
dooobraa
Nisi pijana… nimalo 🙂
Jednostavno, mislim da smo prerasli te igrice, imamo snage reci u lice “jbg, svidjas mi se”, znamo sto hocemo, medjutim… ne odrastu svi istovremeno,a neki ne odrastu nikad
Neki ljudi na vrijeme prerastu te pateticne igrice, neki malo kasnije, a neki nikada. Ove posljednje pokusavam eliminisati iz svog vidokruga jer su kao takvi dvolicni i svaka minuta s njima je gubljenje vremena zauvijek.