Coming out

Slijedi najstrasnije priznanje od svih mogucih: ne volim Balasevica. Upravo, ne volim njegovu muziku. On mi je simpatican kao covjek, ali ne volim njegovu muziku. NIkada je nisam voljela. Ima par sega pjesama koje su mi slatke, ali nikada nisam sjela sama sa sobom i slusala njegovu muziku. Priznati da ne volim Balasevica je ravno priznanju da podrzavam lov na ljude. Poput javnog odricanja svega ljudskog i dobrog u meni. Jer svi vole Balasevica. Odnosno, svi koji nose dobro u sebi. Navodno. Krila sam to duboko u plakaru a zatim sam odlucila izaci. I priznati. Najteze je bilo suociti se sa roditeljima. Nikada necu zaboraviti taj razocarano-izgubljeni pogled svoga tate. Moje odsustvo ljubavi prema Balasevicu znano je samo nekolicini mojih najblizih prijatelja.  Izasla sam svojim prijateljima nakon njegovog koncerta prije 100 godina. I danas im preko lica prodje sjena razocarenja dok pjevuse uz Balasevica, medjusobno se gledajuci zadovoljno i sa odobravanjem, a u mene zajednicki sa nerazumjevanjem i cudom. Za ostale, glumila sam. Pravila sam se da pogodjena pjevusim na svim dernecima u posljednih 18 godina. Odlucila sam da prestanem. Kukavicki, jer su manje-vise i derneci prestali pa nema prilika za glumu. Eto, sta cu.

Related Posts

This Post Has 14 Comments

  1. zvuči mi poznato
    jedan moj prijatelj (koji zapravo predstavlja dobar dio moje “nekolicine najbližih prijatelja”) OBOŽAVA balaševića. ja ga ne mogu smisliti. previše mi je blaga i nekako samoubilačka ta muzika…
    u svakom slučaju, ipak jedno drugom ne zamjeramo…
    možda baš zato i jesmo prijatelji :))
    problema poput ne volim ali pretvaram se iz nekih razloga… na svu sreću nemam, drago mi je da ih ni ti više nemaš 🙂

  2. Zasto bi mi bili mimo svijeta samo sto ne volimo njegovu muziku?
    Pa ne mozemo voljeti sve isto.
    Ja sam pokusala da vidim neku poentu u njegovim pjesmama, ama bas nista ne nadjoh. Ko ga voli neka ga voli i dalje.

Komentariši