Nije mi lako pricati sa ljudima. Nista novo. Naravno, pomenuto se ne odnosi na one koje dobro poznajem. U stvari, odlicno poznajem. U stvari, koje znam u 5 + pm. Svi ostali, kolateralne su zrtve moje socijalne nespretnosti. Nekad’ prodju bolje a nekad’ losije. Zavisi od kolicine i kvaliteta konzumiranih toksina. Zrtve su moga nastojanja da budem prijatna, zabavna i balansirano informisana (niko ne voli sveznalice). Svaka konverzacija je k'o priprema za boj. Mjeri odstojanje, u kojem smjeru vjetar puse, odredi intenzitet faktora iznenadjenja. Kada tretiras sugovornika kao neprijatelja, male su sanse da razgovor bude prijatan. Lakse mi je s onima koji vole slusati sopstveni glas. Sugovornika gledam u oci i odem na mjesto na kojem sam bila najsretnija. Nekada je to plaza a nekada prva projekcija "Face off"-a, od ukupno devet koje sam gledala. Najmrzi su mi susreti sa polu-poznatim. Oni koje nije u redu ignorisati a za koje ne mogu adekvatno odrediti broj pitanja i trajanje razgovora. Odoh ponovo procitati Umijece Ratovanja.