Kako mi prolazi ovaj vikend  gledanju National Geographic, History Channel, Discovery te se podsjecam na zaboravljeno i ucim ponesto novo, pa prevrtanja CNN panike oko svjetske ekonomije, pade mi na um dan prije skoro pa tacno tri mjeseca. Na preporuku prijateljice po osnovu moga pitanja: ako nemam bas puno vremena, sta i kada moram vidjeti u Londonu, sjedila sam u kafeu u sred sitija, oko 13.00 – sto ce reci- tokom pauze za rucak. Tamo negdje izmedju Citigroup-e i Barcleys-a. Bila je u pravu. Nema ljepseg prizora od mladih gold-collar radnika gutajucih ili tonucih investicionih banaka kako jure prema sendvicima i kafama, opustajuci svoje kravate i skidajuci sakoe. U vjecnoj zurbi, komentarisu svoj radni dan zargonom s efektom spanske musice. Sa uskim prslucima kao svjedocima redovnih posjeta fitnes centrima, ocima zbirovski brzim, prosjekom godina 28, prosjecnom visinom 1.88, prosjecnom facom 8.5 (na licnoj skali od 1 do 10), pitam se na osnovu cega odjeli ljudskih resursa biraju te ljude. Na osnovu izgleda ili na osnovu sposobnosti? Bice da je i izgled sposobnost. Dovoljno disciplinovani i organizovani da se tako lijepo obuku, da tako kvalitetno tijela istreniraju, da dodju na posao na vrijeme i ako ne znaju stiskati brojeve – naucice.
Posjetila sam ja i British Museum i National Gallery i svasta nesto. Kult-terapija. Bez premca.
Ulaz u pomenuti muzej i pomenutu galeriju – besplatan. Ulaz u srce sitija i  Yuppie Gallery- neprocjenjiv.
Vec vidim…2012…Alipasino…nas siti…nada posljednja umire.