Odmor prodje i prije vec se zavrsi. Jer, valjalo se vratit’. Nisam ni zaplakat’ stigla. Bila sam zauzeta loveci OK mjesto u busu za Rijeku. Treba 12 sati izdrzat’. 12 sati u busu koji staje svugdje.  U svakom gradu, svakom selu, zaseoku, kafani i trafici.

Ranim jutrom stigoh u Rijeku. Misha mu, tako rano svaki grad izgleda k'o u ratu. Gomila ljudi na stanici. Neki cekaju autobuse a vecina je tu da kupe sta da jedu. Jedino gdje se moze jesti u 5 ujutro je autobuska stanica. Aperentli.

Sakrih se iza n'akog drveta jer mi je nesto nezgodno bilo.

Otvori se prodaja karata, stadoh u red. Trazim kartu. Kaze pun autobus. Ne samo jedan. Puni autobusi. Ovi sto idu u 6. Jos ima mjesta za ovaj sto ide u 12. Kazem ja: imajte milosti gospodjo. Putujem 12 sati. Ne mogu da cekam 6 sati na autobus kojem treba 2 sata da dodje do mog privremenog grada. Ona nije imala milosti.

Odem ja do ta dva autobusa da pitam ima li slucajno mjesta. Vozicu ako treba. Kazu ima mjesta ako imas kartu. Cekam ja ponovo u redu. Dodjem na red. Kazem: gospodjo, vozaci kazu ima mjesta ako imam kartu. Ona meni: karata nema. Ja njoj: kako ima mjesta a nema karata? Ne znade mi odgovorit’. Kupim ja kartu za 12. Vratim se pred autobuse.

Vidim ja, ovi "bolji" stranci iz Italije i Njemacke bez problema ulaze u autobus. Bez problema, bez karata, bez rezervacija. Lokalci takodjer. Izvadim 40 kuna i kazem vozacu: cujte, hoce li mi ovo popraviti status, od nekoga ko ne moze u autobus do nekoga ko moze u autobus? Njemu bi pravo smijesno. Valjda zbog 40 kuna. Ne uze pare. Bice da mu je malo. Ali, dozvoli mi da spustim guzicu na jedno i jedino slobodno mjesto.

Na granici mi nisu pogledali pasos. Niti u Hrvatskoj niti u Sloveniji. Sve putnike su nesto posmatrali, listali im pasose, poredili im face sa slikama na licnim kartama. U ruci ispruzenoj drzala sam pasos a oni nista. Toliko sam nadrkana bila a, bice da nisam ni mirisala bajno poslije 14 sati autobusa, kupovine karata i vozaca.

Zaklucak:

Upornost se isplati.

Nekada je dobro smrditi.