Prifurah strasnim autobusom iz Zagreba prije tacno 6 dana i 15 sati. Italija – Zagreb kratko i bezbolno. Zagreb – Sarajevo dugo i bolno. Zaspah i klepih glavom o prozor tokom prelaza autobusa preko jedne od ogromnih rupcaga na putu.

Najteze mi padaju budjenja na granicama. Prijatni glas vozaca: " budite se i vadite pasose", jos uvijek spavama a moram izgledati legitimno i legalno tokom kontrole. Uvijek sam pomalo nervozna tokom pasoske kontrole. Nemam sta da krijem ali sama situacija da me neko kontrolise cini me nervoznom. Bice super kada se vratim u Italiju, sa novim zakonom koji je pustio vojsku na ulicu da kontrolise imigraciju.

Za ovo vrijeme, vec sam uspjela obici familiju, vidjeti vecinu svojih prijatelja i njihove bebe. Dvije su mi se ukakile u rukama. Mozda je to dobar znak a mozda tek govno u ruci.

Vec sam se uspjela dobro napiti i napraviti budalu od sebe u sirokom dijapazonu situacija.

Mozda je u ovome razlog neizvjesnosti povratka u Sarajevu? Mozda sam se jednostavno previse isprovaljivala a nemam se gdje sakriti i kako zaboraviti. Kada akumuliram dovoljno kolicinu ofiranja  u Italiji, selim se dalje. Dok se ne izofiram, pa onda idem dalje….I to je motivacija. I osnova za azil.

Za 6 dana, 15 sati i 30 sekundi cula sam gomilu nevjerovatnih prica. O pricama….kasnije.