Cini mi se kao sat medjutim, vec prije nekoliko dana sam sisala plasticnu starbucks soljicu i ekstaticno promatrala ljude u soping skoro-pa-histeriji lovu na Bond Street-u. Ko je sretan – putuje. To je jasno. Vidi se svasta, nauziva se muzike, hrane, pica, zgrada, vjerskih objekata, statua i tako dalje… Medjutim, ako smo ono bas sretni, naletimo na drugu, trecu kucu. Na skoro-pa-dom. Naravno, dojam nije zivot tako da se poslije nekoliko radnih dana covjek moze predomisliti. Medjutim, posto sam gostovala mogu reci da London volim k'o trecu kucu. Spiceni Soho sa gomilom ljudi, klubovima u kojima se nikada ne zna sta ce te snaci, ne zna se jel’ ona ili on, dal’ ga pusi ili ga miluje… Buckingham Palace sa konstantnim i besmislenim ceremonijama koje svi mozemo vidjeti. Gigantski parkovi po kojima se ljudi izlezavaju, ljube, jedu, citaju… Svakakvih ljudi ima u Londonu. Obicnih, neobicnih, od nenormalnih do ludih. Plesu, pjevaju kroz tube. Svaki odlazak na metro k'o mini dernek. Guzve, uvijek guzve ali se i pijani tinejdzer izvinjava ako te malcice gurne u tom haosu. Indijci, pakistanci, arapi, afrikanci, dosadni i obicni bjelci. Upijala sam tu humanu raznolikost k'o da pijem vode prije ulaska u pustinju. Nacionalna galerija – sjebah se kad’ se nadjoh oci u oci sa Rembrandt-om. Britanski muzej – englezi pokupili svega od svuda. Tetovirana i izbusena djeca piju caj sa gospodom i njihovim sesirima.
Bas sam uzivala. Osim kise.