Bas bi mi bilo drago da imam sta novo, zanimljivo, svjeze za reci. No, medjutim, naopako mu i nasuprot – ono nemam. Misli su mi svjeze poput mlijeka koje sam zaboravila baciti kada mu je bilo vrijeme, prije sedam dana. Pokvarene poput pornica da drogiranim i neuhranjenim curama. Tako mi i treba kada zivim od petka navecer za petak navecer. Sa malo manje ofirnog bezobrazluka, malo vise rahatluka ali nikakvog veselja i u skoro pa potpunoj izolaciji. Nedostaje mi sto mi sada nista ne nedostaje. Ambicija mi je da imam ambicija. Kako se to moze nazvati? Depresija? Ljenost? Letargija? Golublja kaka na dobrom komadu slatka?
Uskoro pocinje period road tripovanja, kojemu se ne radujem ali se mozda probudim. Odoh sada da molim razne drzave da mi dozvole ovako pokvarenoj da udjem u njihove svjeze i pametne gradove sa lijepim ljudima i intelektom poplocanim ulicama.