U osiguranju, vjerovatnoca da ce se nesto desiti je sve. Sto se nesto u proslosti desavalo cesce, vjerovatnoca da ce se isto dogoditi u buducnosti se povecava. Odnosno, rizik da ce doci do nezeljenog dogadjaja se povecava sa vjerovatnocom. Pored toga, osiguravaci vrijedno rade na pripremama za dogadjaje koji se do sada nikada nisu desili, a u zraku mirise da ce. Tako, prema vecinskoj percepciji najdosadnija industrija na svijetu, se bavi pokusavanjem predvidjanja buducnosti.
Mozda upravo taj dojam impotencije, sterilnosti i jedva-cekam-kraj-svijeta dosade goni pripadnike profesije da budu sto ludji, do granice hospitalizacije. Mozda se radi o pokusajima da se oslobodi nastojanja u prepoznavanju opasnosti i umanjivanju gubitka. Ono sto hocu da kazem: kakva suplja Grey's Anatomy kako se trljaju ljudi koji se bave osiguranjem. Radi se o masovnom festivalu varanja. Bez griznje savjesti, bez opreznosti, bez minimalnog kontanja… Oko mene se svi jebu. Osim mene. Nisam sigurna da li se pronalazim u toj industriji. Ne svrasava se na varanju. Nikada nisam provodila vrijeme sa grupom ljudi koji vise i bolje jedu, dernece, cugaju i uopste rade sve ono za sta je poznato da capne zdravlje. Znaju ljudi da cemo svakako najebat’ pa bolje da se, u medjuvremenu, najebe.