Jos jedan dokaz moje posebnosti: parovi obicno idu u Veneciju kako bi ovjerili svoju romansu. Venecija dodje k'o maticar za vanbracne i vijagra za bracne parove. Ljubavi jacaju, ponovo se radjaju ili nastaju. Vole se ljudi pravo i vole se svuda. Kada se malo skrene sa glavne ulicice koja vodi od zeljeznicke stanice do trga Svetog Marka, i fasade kuca su seksi. Skoro pa se ceka live pornjava dok vjetric pomjera stare zavjese na oronulim prozorima. Gondole, muzika, Gucci – stimulans do stimulansa za sve vrste ljubavi i veza. Naravno, tu su i muzeji, izlozbe, arhitektura za one koji se ne fataju po ulicama, gondolama i ne prisljanjaju se po zidovima.
E moja je veza krepala u Veneciji. Crkla k'o sto crkne riba u onim poganim kanalima. Potonula hitro i drito na dno kao primjer gradu. Zgazena milionima turista. Potrosena k'o stara kurava iza poderane, debele zavjese. Oprostajno putovanje za pecata trajanju od pet godina. Mozda je to bilo i za ocekivati od dvoje ljudi koji su proveli dan u Veneciji trazeci hranu. Jedemo a ne mozemo se najesti. Jebemo se a izjebati se ne mozemo. Pa smo se, kao substitut, izjebali u polu-zdrav mozak. I najebali. Jer se volimo a ne mozemo se voliti.