U petak su mi svi moji prijatelji cestitali Bajram. Zvali su, slali su mi imejlove, slali golubove pismonose. Dan ranije sam donjela baklavu na posao i objasnila kolegama sta je to Bajram. Rekla sam: "Bajram je meni kao vama Bozic". Svi su bili jako znatizeljni, imali su mnogo pitanja i bili su zadovoljni sto uce nesto novo o drugim religijama. Pomalo zacudjeni i razocarani u sebe sto znaju tako malo o zemlji koja je tako blizu. Ovlasteni gospodin je insistirao da u petak ne dodjem na posao te pokusam obiljeziti praznik iako sam odvojena od porodice. Vracam se na prvu recenicu, u petak su mi svi cestitali Bajram. I prijatelji koji su daleko i prijatelji koji su blizu.

Napravila sam rucak, svi koji su mogli da dodju, dosli su. I oni su bili mnogo znatizeljni. Osjetila sam da im je drago sto se osjecaju bliskim necemu, do tada, nepoznatom. Cak i zvona crkve nisu zvucala isto. Privjesci krstova na ogrlicama su poprimali drugaciji oblik. Miris pite se sirio mnogo dalje od mirisa pice.

U stvarnosti, Bajram mi je cestitao momak, roditelji, brat i dva prijatelja. Niko drugi nije bio zainteresovan da sazna nesto vise niti da sa mnom podijeli specijalne trenutke. U stvarnosti, vjerujem no ne prakticiram. Imam svoj sistem. Radi li – ne radi li = Moj Problem. Medjutim, volim Bajram. Mirise mi na kucu kao sto mi je nekada kuca mirisala na Bajram. Neki trud za dobrotom. Pa cak i ono divljanje po gradu nakon mjeseca odricanja mi fali, iako se cini kao dernek u cast hipokrizije. Eto to i tako. Nas koktel vjerovanja i nevjerovanja, teorije i prakse, price i dijela mi nedostaje. Bez ikakve zelje da uvrijedim i naljutim prave vjernike i prave nevjernike. Nase hodanje po sredini ceste je meni kul. Nismo jedini ali najbolje furamo, razlicitim smjerovima. I sudaramo. Ovdje svi idu istim putem.