Trebam biti hladna, trebam biti smirena. Trebam znati, trebam nauciti ubiti slabost. Trebam uvijek znati svoj slijedeci korak. Svaki slijedeci korak mora biti koristan, mora biti efikasan. Mora voditi ka cool cilju. Nema skretanja, nema odmora. Nema pauza za emotivne slomove. Nema stanica za ljubljenja. Nema kocenja radi sijecanja. Proslost je proslost. Nema smisla zivjeti u proslosti. I to losim sjecanjima. Nema smisla. Nema smisla sjecati se unistavanja i lomljenja. Zacijeli se. Polizu se rane i ide se dalje. Koraca se. Planirano. Ka cool cilju. Nema se vremena za gubljenje u kontemplaciji. Nema se vremena za sada, neki, tamo, veliki, strasni smisao. Nema smisla traziti smisao. Nema se vremena. Ne moze se tepati zlu kako bi postalo dobro. Ne moze se urazumiti nerazuman. Ne moze se nositi potreba za pravdom kao srcani udar koji ceka da se desi. Ne moze se jad lijeciti valerijanom. I posto nema i posto se ne moze, srca staju, pluca izdaju, noge oticu, ruke se hlade. Uzimaju se otrovi na odgodjeno. Da bas ne bude, ono – eto bas hocu da zaustavim disanje. Idem da sticem. Sticacu do cool cilja. I nije mi neka frka. Zasto sto znam da sam ionako vec  profulila.