Treci dan, evo, idem na svoje novo i privremeno radno mesto. Prirodno, vec mi je dopizdilo. Sumnjam da je do ubrzanja dopizdivanja doslo jer ne razumijem dvije i po trecine onoga sto ljudi oko mene govore. Mozda. Sumnjam. Mogu mi psovati sve po porodicnom stablu. Mogu se verbalno izivljavati koliko god im srce isce, ja ne kontati. Kada govorim, samam sebi zvucim kao malo dijete od godine dana koje govori nesto izmedju "mama" i gu-gu". Zene su se poradjale brze vec sto sam ja sklopila recenicu. Jedna je stvar kupovati cigare, pricati o vremenu sa komsijama i narucivati cugu. Taj mi je Italijanski dobar. Kafanski Italijanski govorim tecno. Onaj "odrasli" Italijanski, sa krupnim rijecima – zvuci mi jednako jasno kao sto mi je jasan Klingonski jezik. Pored toga, persona koja sjedi sa mnom izgleda da je opsjednuta Kosovom. Misli da sam sa Kosova. Misli da su svi ljudi iz bivse Jugoslavije sa Kosova. Mozda je persona sa Kosova? Mozda je persona nekada voljela nekoga sa Kosova? Ja kasem Bosna, persona kaze Kosovo. Danas sam demonstrirala na mapi razliku izmedju Kosova i BiH. Persona nije marila. Postalo mi je jasno da personu boli kurac. Kosovo, BiH, Kongo, Arkanzas…
Jutros, nikako mi se nije ulazilo u tu zgradu. Malo sam poranila, kako ne bi zakasnila, pa sam odlucila izaci iz autobusa i prosetati ogromnim molom. Misleci, bicu sama sa svojom depresijom. Osam sati ujutro a mol pun odijela. Ljudi u odijelima, sa aktovkama setaju gore-dole, sjede na kamenju i mastaju da su mornari, ribari, manekeni, glumci ili alkoholicari te da ih boli kurac i za platu i za muza/zenu i za djecu i da ne moraju ponovo uci u onu prokletu kancelariju u kojoj se ljudi ne kontaju bez obzira, po svemu sudeci, govore li isti jezik.