Dan je divan. Sunce. Plaza blizu ali i bez mene. Ima se posla. Perem ves. Golubovi, galebovi i ostali letaci su odredili moju terasu kao mjesto za sranje tako da sada ribam 30 dana pticijih govana. Spremam se za ponedeljak, zajebani pocetak necega sto trazi od mene da ucim. Mrsko mi. Napravim pauzu, pocesto – pa gledam podcast National Geographic-a. Pojavi se nesto o cemu pojma nisam imala. U ruralnim djelovima Albanije, juga Srbije pa cak i BIH desavalo se, nekada, da mlade djevojke rano izgube roditelje i/ili su jedine sposobne raditi. S obzirom da ne zele napustiti svoju prvu porodicu jer bez njih porodica ne bih mogla da prezivi, odlucile su da se ne udaju – IKADA. Pored toga, odlucile su zivjeti svoje zivote kao muskarci. Kako bi lakse putovale, prodavale, radile u polju, obavljale druge tradicionalno muske zadatke bez da ih krkani zajebavaju – one se oblace kao muskarci, ponasaju kao muskarci i potpuno izgledaju kao muskarci. Sto su starije, to su muskije. Nemaju partnere, ni muskarce ni zene. Previse im je zajebano da bi osjecale potrebu za seksom.
Iako se ova pojava, u ovom smislu, obradjuje kao rezultat teskog zivota na selu, meni se cini da se pojava preselila u urbane sredine. Zene koje zele biti uspjesne ili vec jesu, u svojim karijerama, se cesto moraju ponasati onako kako se ponasaju muskarci u tom svijetu. Kako bi bile ozbiljno prihvacene od svojih muskih kolega, klijenata, poslovnih partnera, zene oblace skoro pa muska odijela, ne nose sminku, kosulje kopcaju do grla, ogrubljuju jezik kako bi sto vise licile na svoje muske kolege te lakse obavljale svoj posao. Zena u gradu je cesto ona koja donosi pare u kucu i od koje porodica zavisi. Ne jebu se jer nemaju snage ili nemaju sa kime ili su previse muzevne za svoje muzeve koji potom preferiraju baliti ili opstiti sa nesto haljinastijim i kosoleprsavim ribicama kako bi si vratili choonu.