Veceras, dok sam cekala pocetak filma i svog momka da se vrati sa picem i kokicama (kako se ovaj par imenica moze drugacije citati, narocito kada se ne mogu koristiti kvacice), pade mi nesto na um. Pomislih grom, medjutim, ah avaj razocarenja, tek jos jedna glupa misao. Momak bijase odsutan dugo, a malcice smo se verbalno zaguzvali prije pa mi pade na um da je otisao i da se nece vratiti. U prvom momentu misli, nije bilo vremena za emotivne krize vec sam razmisljala o prakticnim stvarima. Da li da prepustim njegovo sjediste drugima koji u ocaju lutaju i skoro pa se suzama predaju? Da li imam nesto od vrijednosti u njegovom stanu? Medjutim, misao prodje, momak se vrati sa picama uuuh oprostite picem i kokicama te film zapoce. Ipak, jedna posljedica osta. Sjetila sam se najgoreg a ujedno i najboljeg prekida u svom dosadasnjem ljubavnom zivotu. Momak u kojeg sam bila ludo zaljubljena i sigurna da je on zaljubljen u mene, prekinuo je sa mnom tako sto se na nas sastanak pojavio sa svojom novom djevojkom. Sa jedne strane, vrlo okrutno i bolan atak na ego. S druge strane, prekid nije mogao biti efikasniji i jasniji. Sve mi je receno cim se pojavio. Ne svidjam mu se vise, svidja mu se neko drugi i nismo vise zajedno. Nekako je ova vrsta prekida ekspeditovala proces u kojem sam ga prebolila. Skoro da vise nisam ni pomislila na tog lika. Eto, sve do veceras. Nadam se da je do sada naucio brojati preko 18.

Sto se tice pica i kokica na festivalu… pica su monotana ali dobra a kokice slane i ne dovoljno masne.