Tokom 16 godina vecernjonocnh izlazaka provela sam mnogo vremena stojeci ispred aktualnih kafana ispijajuci pica, pomalo ili povise se teturajuci i puseci bezbrojne cigarete na svjezem zraku. Mnoge zimske i jesenje veceri i noci sam provela u prekrasnim rupama grada Sarajeva konverzirajuci sa zivopisnim likovima inteligencijom napucenog grada. Mislim da je razumljivo da sam se nakon 16 godina malcice umorila. Ne radi se o tome da znam previse ljudi, daleko od toga, mozda cak i ne dovoljno. Vjerovatno ne poznajem ni sve lokale u, po broju kafana sigurno skoro pa rekordnom gradu. Radi se o umoru izazvanom nacinom komunikacije sa drugima. Sa bliskim ljudima sa ispricam u drugacijim okolnostima. Dnevna ili vecernja izolovana kafa na mjestu koji omogucava koncentraciju na razgovor. Nocni izlazak podrazumjeva vristanje u pokusajima nesto reci, od cega se brzo odustaje te se prebacuje na prazno blejanje okolo i nekoliko plitkih susreta sa manjim prijateljima, poznanicima ili ljudskim novostima a koje se svodi na suplje prepucavanje kvazi-humoristickim doskocicama i mini uvredama. Svaka repetativna aktivnost dosadi, pa tako i izlasci, bez obzira u kojem se gradu zivi (ukoliko se ima srece pa se zivi u gradu u kojem se ima gdje i ima sa cime izaci). Nalazim puno vise zadovoljstva u citanju, gledanju filmova, pisanju emailova ljudima koji su trenutno daleko, kafenisanju sa prijateljima, izletima i tek povremenim pijankama. Zar je zaista obavezno gusiti se u dimu interijera ili se patiti u guzvi eksterijera, sa casom skupo placenog napitka? Koja je svrha ove pravo duge vjezbe? Ne upoznaju se novi ljudi, barem ne vise. Nisam u lovu sa svrhom parenja, niti bi se oslonila na ovaj resurs sve i da jesam. Meni se jednostavno vise ne izlazi niti u ovom niti u mom novom gradu. Koji izgovor bi bio prihvatljiv ljudima? Da mi se ne izlazi, dakle iskrenost se tumaci kao depresija te sve oko mene provocira na nekakvu akciju da me se spasi samu od mene. Da sam bolesna se  ne moze koristiti uvijek. Nakon 16 godina, mislim da sam odradila svoj dio posla. Nakon 16 godina mislim da je u redu da me se pusti u dostojanstvenu i zasluzenu penziju. Jer, moram reci da se puno bolje provedem slusajuci muziku i ispijajuci domace spravljeno pice, na svojoj velikoj terasi vec pokusavajuci biti lijepa i pijana, duhovita i brza u guzvi napetosti i nerealizacije.