Vrucina mi je otopila ono malo mozga. Onaj dio koji ranije nije bio otopljen alkoholom i drugim autodestruktivnim proizvodima. Dva sata pokusavam uciniti nezamislivo, pomjeriti se. Sve sto mi treba u ovim momentima je na dohvatu ruke. Pripremljeno prije napada visoke temperature. Pri lijevoj ruci sok, pri desnoj kafa, u centru pepeljara i cigare. Cak i da se pokusam pomjeriti smatram da bi ustanovila kako sam zaljepljena za stolicu.

Sve sto trebam uraditi za zadovoljstvo osvjezenja je uci u jedan autobus na deset minuta, cekati drugi, biti u drugom 15 minuta i na plazi sam. Medjutim, morsko zadovoljstvo ne traje vjecno pa se nekada mora iz mora i izaci. A tada pocinje borba za teritoriju. Guzve su strasne. Velika seoba sa kopna na more je uveliko zakuhana. Ljudi su izgubili minimum suosjecanja sa drugima. Gaze, guraju, pohlepno grabe svaki milimetar za svoga peskira. Peskirno naselje se gradi neplanski, haoticno i masovno kao naselja sarajevskih brda. Neke dobjegulje imaju toliko plazno-morskih pomagala, kao da ce mjesecima biti na tom malom prostoru.

Poslije osvjezenja, valja se susiti. Malo se ispruzis na svom malom peskiru a ljudi po tebi kapaju, gule komade svoje izgorjele koze. Jedino sto zelim imati na sebi je krema za suncanje, sigurno ne tudje noge koje su odlucile protegnuti se sa svoje teritorije na moju. Stariji gradjani koji se vjerovatno suncaju na istom mjestu pedeset godina uzasno popizde kada ugledaju svoj hlad ukraden od piculadije. S obzirom da nemaju nikakvog zakonskog prava na drvo i hlad istoga, razbace svoje lezaljke preko nevine omladine tako da sedamnaestogodisnje curice odjednom zavrse ispod sedamdesetogodisnjaka. Vruci rat oko teritorije dostize svoj vrhunac oko dva sata. Stisa se tek negdje oko osam sati. Mozda se do tada i pokrenem.