Ne vjerujem u osobe koje se svima svidjaju, koje svi vole. Ne vjerujem da postoje. Ako kod nekoga i postoji privid svevoljenja, ipak je to samo privid. Sigurno postoji neko ko potajno ne gotivi svevoljenoga. Znala sam i znam da postoje ljudi koji mene ne gotive, normalno. Mada, nikada nisam mislila da me neko mrzi. Istinski – mrzi. Zasto? Jer nastojim nikoga ne povrijediti. Najgroznija stvar koju sam ikada ikome uradila je da sam se, nekada davno, pocela zabavljati sa momkom u kojeg je moja prijateljica bila zaljubljena. Iako sam imala malo godina i nisam bas najshvatala koncept povrijedjenih osjecanja, jela sam se zbog svoje odluke. Cak, imam i strah od toga da imam neprijatelje. Zbog toga, tolerisem malo vise vec sto bi trebala kod drugih. Ne zelim neprijatelje. Nedavno sam saznala da imam jednog. Osoba koja me istinski prezire, koja me mrzi iz dna duse. Zasto? Nemam pojma. 48 sati sam provela pokusavajuci shvatiti sta sam ucinila oliti kazala. Ne mogu sa shvatim. Mozda se ne radi o djelu ili rijeci, mozda se radi o intuiciji te osobe. Sto me uzasava vise od akcije stvaranja neprijatelja. Da li je moguce da nekome intuicija kaze da sam losa osoba? K'o da me grom pogodio. Tudja intuicija me tjera da razmisljam o osnovi sopstvene licnosti: da li sam losa ili sam dobra osoba? Mozda situaciju posmatram sa pogresne perspektive. Mozda osoba koja moze tako lako da mrzi treba da se oznaci kao losa, preskoci i pogazi kojom losom salom.