Nevjerovatna je potreba zenska za dramom. U ovom slucaju, generalizacija je neophodna. Stereotipi, ucesto, nastaju iz znacajne zastupljenosti odredjenog ponasanja u odredjenoj grupi. Naravno, mrzim dramu – tokom godina me smorila. Naravno, mrzim dramu – jer znam kako je kada joj ne mozes pobjeci, onoj najstrasnijoj u kojoj ljudi nestaju. Ipak, ona nesto manje opasna drama (kako za koga) u kojoj se sva usmjerim prema drugoj osobi, do prije nekoliko mjeseci me drmala kao zestoka ovisnost.  Zelja da budem necije sve i da taj neko bude moje sve. Sigurno deset puta sam se dogovorila sama sa sobom da ovakve zelje sasjecam u korijenu. Medjutim, svaki put isfura iz guzice u glavu, prije nego se snadjem. Ovaj put, ide mi dobro. Guzica je veca a glava manja, zelja za dramom je zarobljena u ceifu. U velikoj sam frci da ugodim sama sebi i nemam vremena za kantautorske drame. Medjutim, gledam je. Ocekivala sam da se pojavi od prvog dana mog intermeca, grupa mladih ljudi (ne ukljucujuci mene) – upoznaju se – znatizelja – usmjerenost jedno na drugo – bilo je pitanje vremena. U pocetku sam uzivala posmatrajuci sitne dramice, pilot epizode. Medjutim, sada vec postaje izuzetno iritirajuce. Djevojke/ zene se svjesno i potpuno predaju histeriji zbog ljudi koje ne poznaju ali koji im prodaju besane noci, uz cigarete i tuznu muziku. Kao da im je zelja biti nesretno zaljubljene i kao da to pruza vece zadovoljstvo od uzvracene ljubavi. Energija usmjerena na analizu svake rijeci, pokreta i pogleda osobe-mete mogla bi dovesti do izuzetnih rezultata na drugim poljima. U ovom vrtlogu, osjecam da je vrijeme stalo. Zar je moguce da se nista nije promijenilo u periodu djevojcica-zena? Da li se radi o dosadi? Potreba za novim osvajanjima? Mozda potreba za dramom nestaje sa majcinstvom, kada zena zaista postaje necije sve.