Od kako sam privremeno napustila svoj boravak i preselila se na terasu negdje u eu, shvatila sam koliko jos uvijek zivim u ratu. Blize mi je nego ikada ranije. Mogu samo pretpostaviti da je u Sarajevu ratno iskustvo i ratna proslost sastavni dio danasnjice. Toliko znacajano, nedavno i prirodno da i ne primjetim koliko se sjecam. Mozda se samo bojim da ne zaboravim, da me drugacija svakodnevnica ne otme od pamcenja. Niti jedne noci nisam legla da spavam a da nisam razmisljala i/ili se sjecala situacije, dogadjaja, dozivljaja, osjecaja iz rata.  Ljudi koje sam upoznala i koji zele da mi budu prijatelji nece nikada to moci biti a da ne shvate te cetiri godine. S druge strane, par stidljivih pokusaja me uvjerilo da niti zele, niti mogu da shvate. U stvari, jednostavno ih zaboli. Ne smatraju niti nas rat niti bilo koji rat od 20 koliko ih se trenutno vodi, uospte relevatnim za svoju svakodnevnicu. Mogu k'o fol brinuti brigu o Iraku i Palestini ali to rade cisto da bi pokazali da kao eto znaju sta se desava u svijetu, da kao eto citaju svoje zapadnoevropske novine i slusaju price svojih pizdohanskih zapadnoevropskih politicara. U stvari, istinski ih zaboli sto neko negdje pati, sto je neko negdje mucen, silovan, ubijen, ponizavan, izgladnjivan. Niti pokusavaju da shvate sta se to u bliskoj proslosti desavalo u njihovom komsiluku. Ovi malo stariji imaju poprilicno povrsan pogled na uzas raspada bivse Jugoslavije. Uzasava me koliko povrsan a jos vise koliko se ti ljudi smatraju informisanim. I sta da radim? Da tjeram, da ih gonim da nasilu gutaju moje price? Da li uopste ima smisla taj naum? Ali, toliko mi treba – makar to – makar da se zna istina. Ne zelim da otpustim. Zelim da se sjecam svakog detalja, pa neka me boli neka me slomi ako treba. Ali, ne zelim da zaboravim i zelim da pricam.