Osim kada je u skoli, ona ne zna gdje se nalazi. Ne moze da cita nazive ulica niti da skonta koji autobus ide gdje. Tri mjeseca vec traje njena izgubljenost. Moze da plese sa najslozenijom matematikom ali ne moze sa izracuna kako se snaci sama. Prvi put je van Kine. Nedostaje joj hrana, nedostaje joj jezik. Iako i ovdje postoji mali "China Town" nije u stanju sama naci put do njega. Za sve sto treba da uradi: nabavka, dozvola boravka, bus karta – potrebna joj je pomoc. Iznenadjena je kako uopste prezivljava. I nekako, dobro joj je u svoj toj pogubljenosti. Ne mora se baviti nicim drugim sem uspjeti prezivjeti. Mada, voljela bi jednom doci kuci iz skole a da se ne izgubi. Barem jednom, u godini dana. Pocela joj se svidjati ovisnost o drugim ljudima. Nikada ranije se drugi nisu tako brinuli o njoj. Kada sagleda situaciju iz drugog ugla, uz najmanji sopstveni trud, najlakse je rijesila sve sto je trebala rijesiti, nikada nije sama, obisla je pola Italije. Kada ona kaze da zeli ici negdje, svi znaju da ce otici. Hitna organizacija pratnje je i odvede tamo, iz straha da se sama nece vratiti. Ko je tu izgubljen a ko voda?