Treba se malo kuci doci. Sedam dana praznika, nesto kao spring break oliti proljetni raspust. S pocetka, nadala sam se da proljetni raspust traje nesto duze ali, nada mi se raspala. Uhhhh, kako je davno bilo kada sam posljednji put bila na raspustu. I vraca mi se kuci a i ne vraca mi se kuci. Sto sam strarija, sve mi je teze izvesti jasno misljenje. Mislila sam da je proces obrnut. Ovdje sam sama sa svojim problemima. Kuci sam u drustvu mnogih tudjih problema.  Naravno, pozelila sam neke ljude. Naravno, zelim da ih vidim i bas bi bila tuzna da ne odem kuci. A i vrijeme je za servisiranja (frizer, zubar i slicne smetalice). Nekako ovdje, nikako nemam para za odrzavanja. Do prije par godina, kada sam se vracala u Sarajevo za ovakvih-onakvih putovanja, uvijek sam bila sretna. Vracam se kuci. Znam tacno da je sve na svom mjestu. Medjutim, to se promjenilo. Ne osjecam se dobro u svom gradu. Zasto bi covjek provodio vrijeme tamo gdje se ne osjeca dobro? Stvar je u tome sto je tesko naci mjesto gdje se osjecam dobro. Sada, sve je neizvjesno. Zivot mi se moze okrenuti jal’ nazad jal’ naprijed – negdje drugo. Svakako nemam pojma sta zelim, pa nek’ se okrece. Izgubila sam se kao sto sam ocekivala da cu se izgubiti. Dok se ja skontam, bice kasno, po mom starom, dobrom obicaju.
Engleski gubim a Talijanski mi ne napreduje, skola je prepuna matematike sto me ubija u pojam i u ocjene. Kako cesto sama sebe razocaram, trebala bi prestati ista ocekivati. Stara sam ja za ove zajebancije. Mozda je patetika rezultat "fucking bora" oliti jebene bure koja nam udara u glave i ne da nam do plaze.