Sve je bilo u redu. Organizacija, planiranje, realizacija…tece po planu. OK, mozda se sa nekim stvarima malo kasni. Ni srece, ni uzbudjenja ni tuge. A onda, u sekundi mi se zeludac okrenuo, glava zabolila, oci zapekle. Nedostajace mi sve, pa cak i ono sto mrzim. Ima utjehe i u mrznji, postoji stabilnost u onome sto ne mogu da podnesem. Znam da je samo godinu dana i znam da vrijeme brzo prolazi ali, ipak, ja sam uvijek imala povratnu kartu. Sada, prvi put kupujem kartu u jednom smjeru. Valja mi opet voljeti na daljinu. Valja mi se brinuti o roditeljima na daljinu. Valja pozeliti prijatelje. Znam i da necu biti bas daleko ali, kada se nema para…sve je daleko. Ko zna….mozda ce mi se i raspolozenje napokon popraviti….nakon pet godina.