Malo je crnjak da se sa 30 godina razmislja kakva osoba se zeli biti. Samo malcice je crnjak prihvatiti da se ispalo iz ritma koje je drustvo postavilo. U stvari, da se ritam nikada nije ufatio. Malo je crnjak shvatiti da su godine i godine prosle u nerazmisljanju, dernecenju, mamurlucima, kafama, nepotrebnom citanju (ako takvo sta postoji), filmovima, vrcenju kose, vjezbanju guzova. Malo je crnjak shvatiti da neko te godine moze smatrati izgubljenima a ja volim svaku od njih beskrajno i ne zelim se odreci niti jedne. Malo je crnjak svako malo podnositi munje sjecanja na alkoholizirana ofiranja od prije pet godina, koja me spucaju u wc-u. Malo je crnjak sjetiti se odvratne prezentacije od prije par godina koju sam vodila puknuta grla i oznojena od derneka noc prije. Malcice je crnjak prolaziti pored ljudi koji su me nekada voljeli i koje sam ja voljela i ne pozdraviti se jeeerrr…to je bilo prije deset godina a supruga je ljubomorna. Malo je crnjak ne pozdravljati se sa ljudima, na frku i trku upoznatih, koji su ti ispricali cijelu svoju zivotnu pricu jer nisi sigurna hoce li odzdraviti. Malo je crnjak slusati ljude koji ti govore da moras biti odnekud drugo ili se vratiti odnekud drugo da bi bila dovoljno dobra-biti odavde jednostavno nije dovoljno dobro. Ne vrijedi. Malo mi je crnjak. Malo mi je crnjak sto preferiram nasilje umjesto mirnog rijesavanja konflikta. Iz nekih ljudi se jednostavno mora istuci bezobrazluk. Malo je crnjak sto osjecam griznju savjesti za svaki momenat koji imam samo za sebe. Malo je crnjak sto ne poznajem primjenu organizacije i discipline pa prema tome, nisam ambiciozna. Malo je crnjak sto zelim toliko toga aaa, nesto mi ne da i nesto mi se ne da. Malo mi je crnjak sto reagujem burno do te mjere da mi se tijelo promjeni i da sam ga razbolila. Malo mi je crnjak, nista puno.