Nekada sam ga dobro znala. Prije nekoliko godina, tokom nekoliko godina, prestala sam ga dobro znati. Samo sam ga sretala, onako, prema poslu i od posla. Sjecala sam ga se kao energijom napucanog lika, prihvatljivo ambicioznog i opste sretnog. Tokom godina naseg sretanja, pozdravljanja, podijelio je i nekoliko informacija. Zaposlio se, zaljubio se, imao nekih problema sa ledjima, sef ga zeza, ali…super je…sve je lijepo…cura mu lijepa…pare mu lijepe. Tada je na moje: "dje si? sta ima?"; odgovarao: "evo, odlicno". Nesto kasnije je na moje: "dje si? sta ima?"; odgovarao "maaaa evo…". A onda je poceo lose da mrsa, poceo je da guta slova dok prica, oci su mu gotovo nestale…pozdravljao se sve losije i imala sam osjecaj da ce svaki cas da povrati. Pa je onda na moje: "dje si? sta ima? sve u redu?"; odgovarao: "laz…strah…pa laz; pojede me". Kakav strah, kakva laz? Pokusala sam da pitam…A on, vukao se prema poslu sve manji i manji. U novinama sam procitala oglas za njegovu poziciju. Poslije sam saznala da je dobio otkaz. Sada se bojim pitati za njega. Dobar je to covjek ali, eto, nekakav strah i nekakva laz mu pojedose ljepotu. A meni zao.