Sta ima toliko lose u nesposobnosti da se zavrsi zapoceto? Sta je toliko lose u tome da se zapocinje sto zadataka od kojih samo jedan verifikovano zakljucis? Biti fokusiran, za mene, znaci biti skrt-biti cicija. Davati od sebe toliko malo da bi se zavrsilo samo nepohodno, da bi se ostvarili ciljevi udobnosti. Vrijeme je ograniceno. Ukoliko se zelim upoznati sa svijetom, jezicima, knjigama, muzikom, istorijom, pravom, ekonomijom – nemam taj luksuz posvecivanja se jednom, specificnom zadatku. Zar se trebam zakopati u dva zivotna cilja i propustiti sve ostalo? Koje siromastvo duha – taj fokus je.
moraš se fokusirati kako bi što prije ostvarila cilj.
a ciljeva ima puno.
samim tim, potrebno ih je ostvarivati jedan za drugim.
a, ako se fokusiraš, brzo ćeš ostvariti jedno, pa se možeš posvetiti sljedećem.
lično to tako radim i rezultati su veoma zadovoljavajući.
u haosu od nekoliko započetih stvari slabije se snalazim.
radije brzo i kvalitetno privedem jedno kraju, pa pređem na sljedeće.
ako je cijan fokusa ogranicavanje na jednu, dvije stvari-ja sam protiv
*cijena
ma toliko toga, a tako malo vremena…