Prije nekih 8 mjeseci, odlucila ja da naucim bordati, pod stare dane…Necu ja da cujem 30-tu godinu, pa se sa mladjarijom na Bjelasnici odlucim druziti.

Bilo je tu svega, valjutanja, vrlo slobodnog padanja, zabijanja sve 4 plus nos u snijeg ali bordanja cinila nisam.
Cak sam i platila cas bordanja liku koji me odlucio, kao navodno efikasna taktika ucenja, odmah na vrh planine odvuci pa se ti spustaj kako (ne)znas. Za tog covjeka sam se ja zalijepila kao ruksak i nisam ga pustila dok se spustili nismo. Napominjem, kada me “ucitelj” vidi na ulici, redovno okrece glavu od mene. Mislim da sam mu ja dosadasnji najveci neuspjeh kada je u pitanju poducavanje.

Primjetih ja na planini da meni desna noga nesto otice, malo kao i nesto boli ali, nisam se pretjerano zabrinula. Hvala svemu, prodje planina pa dodje fitnes. Nakon prvog casa bi mi pravo dobro, evo kao napokon korisno upotrebljavam svoje vrijeme i radim nesto za sebe. Ne lezi vraze, sutra ujutro se budim a moja desna nona ukocena u L poziciji, ni tam’ ni ‘vamo. Boli, ubija…

Mjesec dana sam ja sepala do posla, od posla, potrosila bogastvo na fizikalnu terapiju, maze i tabelete protiv bolova. Pogrbljena, blijeda od bolova i sepava – mnogi poznanici su se tada prestali pozdravljati sa mnom. U svakom zlu ima nesto dobro.

I dan danas je moja desna noga cudno plavkasta i ponekad otecena. Tek toliko da me, s vremena na vrijeme, podsjeti kako ja nisam sportski tip. Neka-neka, pusti ti to- ja jos malo pa na kung-fu. Valja zlikovce marisat’.