Kisa pada vec nekoliko dana. Film je trebao poceti u 20:30, u Skenderiji. Dosle smo prijevremeno, za svaki slucaj, da imamo gdje nase pozamasne guzove spustiti.
Kisa je stala prije, mozda, 10 minuta i festival je namah odlucio vratiti projekciju u Metalac. Nama pravo hladno. Nismo uopste spremne za Metalca. Posebne pripreme su neophodne, narocito za zenskinje. Duge gace, dzemper, jakna, carape, pljoska i itd. Jesam rekla zenskinje? Mislila sam na ovu jednu posebnu kategoriju pod nazivom “nit’ tamo nit’ vamo”.

Pa, odlucimo ne pogledati film i umjesto filma, dobro pogledati interijer neke kafane. Prijateljica se izvalila za karte pa kontam, nesto mi zao – da ih probam prodati i vratiti curi lovu. Nisu moje da ih poklanjam.

Guzvica na ulazu u Metalac i ja ono, kao glasno no ipak stidljivo priupitam u gomilu: “trebaju li nekome karte”. Pojavljuje se lik u dzins kosulji, crvenom prsluku, prosijed, nekih 40-ak godina i kaze “daj vamo, koliko para”. Odgovaram da smo ih platili po 7 KM te da su karte, prema tome, po 7KM. On se naljuti, kao cuj 7KM, skupo mu. Napade me covjek k'o da ga opljackati hocu. “Ako si ih mogla prodat’ za 7KM, sto nisi”. Pokusavam mu objasniti da se ja ne bavim preprodajom karata. Ali, on ignorise moje primjedbe i uzima mi karte iz ruku, izvlaci gutu novcanica iz dzepa i broji svaku k'o da mu se srce kida. Pomislih, na trenutak, da sam u epizodi “Sopranos”-a na domaci nacin, “Sopranici” moguce je. Zvoca on meni, brblja, broji. Meni vec puk'o film, osjetim kako me bijes obuzima pa mu kazem da usuti i da mi vrati karte. “Ne mozete vi tako sa mnom pricati”, dodajem. “Sto? Jesi ti to neka ministarka” odgovara, pruzajuci mi trazeni iznos. “Nisam, ali nismo vala ni u skolu skupa isli” je sve sto sam mogla odgovoriti.

Popijemo tu lovu za cas, da se ja ne bi vise nervirala.