Dugo se nisu vidjeli. Ono, od avgusta do avgusta. Vraca se. Zivot u Londonu mijenja za zivot u Sarajevu. Nisam sigurna sta da mu kazem. Drago mi je sto se vraca a zao mi je moguceg razocarenja.

Slusam zanimljive price, pun je optimizma. Sve mu ide od ruke i nas dvije, njegove stare prijateljice, ponosne smo na njega.

Red kafe, red soka, red piva. Uvijek smo bili brbljivi, pa smo i ovaj put nabacivali, ubacivali procitano, pogledano, dozivljeno.

U po frke, osjetim kako mi neko gura stolicu. Znam da do maloprije iza mene nije bilo nikoga. Okrenem se da pogledam ko me to remeti. Prvo sto sam ugledala su duuuugi, crveni nokti. Na momenat, se uzasnuh. Tona prstenja. Ruke bestije. Svijetla kosa, sprzena lose uradjenim pramenovima.

Dobro se raskomotila. Ima sasvim dovoljno prostora ali, ocito nije joj dovoljno. Iz nekog, samo njoj poznatog razloga, nameracila se da me istisne k'o bubuljicu. Grubo se nasljanja, kao slucajno me klepa laktom, kontinuirano gura stolicu nazad.
Ponovo se okrecem prema njoj, ostrim pogledom diram joj ledja. Kao, osjetice da je pretjerala. Njen seljak, pak, primjecuje i kesla se ponosito. Kao nesto: “kako ja dobru kucku vodam”!?

Kao slucajno, zabacujem ruku preko naslona stolice, malo vise preko i udaram je u ledja. Dovoljno jako da se culo a, ne sumnjam, i dobro osjetilo. Pretvaram se da je nema, da sam samo prosla rukom kroz vazduh, kao sto je to i ona do maloprije cinila. Cujem nesto kao “joj, sta je njoj”. Primirila se, utisala se, vecer je opet postala prijatna a opasnost od zenske tuce se povukla.

Da li stvarno moram udarati za malo mira, za samo malo svog prostora!?