Koncert. Dobar koncert. Svjeze. Ljudi prijatno iznenadjeni. Svidja mu se, posmatra je. Ona je sa prijateljicama, kao da nije. Razdvojene su a zajedno su. Svaka na svojoj udobnoj koti.

Ona je dobro raspolozena, nasmijesena, uvijek zanimljiva. On prolazi pored nje, nekoliko puta. Zastaje, kao slucajno. Kao iz nuzde joj se obraca, trazi upaljac ili neku slicnu glupost. Razgovaraju, sarmiraju se. Trazi njen broj telefona.

Sutra je zove. Izlaze. Opet dugo razgovaraju. On joj govori kao da ljubi zemlju po kojoj hoda. Ona je iskrena, nema zivaca za petljavine. Govori mu da joj se svidja, priznaje da se boji remecenja svoje svakodnevnice, prilagodjavanja drugome. Ona priznaje da stize nezavrsena prica. Govori da joj treba samo malo vremena prije nego se prepusti. On shvata. On je dobar. On je sladak. On je naucen.

Salje joj romanticne, skoro pateticne poruke. Jos malo, pa je dosadan. Ona pocinje osjecati potrebu za njim. Ponovno se javila zelja za pokusajem, nakon dugo vremena.

Avgust je. Planovi su vec napravljeni. Ide svako na svoju stranu, sa svojim drustvom. Par sedmica mora. Poruke sibaju, BH telecom napucava prihod. Jedva cekaju da se vide.

Ponovo u Sarajevo. Radovala se, ocekivala ga je. Ponovo koncert, ponovo on. Samo, kao da je ne prepoznaje. Kao da se radi o istom tijelu a drugom duhu. Saobracajna nesreca? Amnezija? Nadajmo se ali, ne. Naravno da se sjeca, samo kao da ne osjeca. Iznenadio se. Neko bi pomislio, ovo dvoje se godinama nisu vidjeli. Davno ih je nesto razdvojilo. On ne zna kako da nastavi tamo gdje su stali.

Sta se desilo? Minulo ga? Ili se, u medjuvremenu, desio jos neki koncert, jos neki upaljac, jos neki broj telefona. A ona je daleko. Zivot je kratak i to….

Kod nekih ljudi, osjecanja se pale i gase kao light show. A kod drugih, radi se o borbi da bi se stiglo taman kada se svjetla ugase.

Ma seljacino jedna uobrazena, neodgovorna, nezrela… ako ti ja dodjem i svjetla ti ugasim za sva vremena.