Zovem ga vec satima. Ne javlja se. Sta li to radi? Ma, joj mene. Frka covjeku, cijeli dan sastanci. Ne znam ja kako on s ono dvoje budaletina moze ista posla napravit’.

Nesto su mu se razvukli oni sastanci. Sta on ono jednom, prije pet-sest godina, prokomentira za banjalucanke!? Nesto, kao rece, najljepse!? Uhhh, stoke. Jasta, sastanci. Men’ se cini da razvlaci.

A ja se ovdje brinem, zovem, poruke saljem. Kisa pada danima, putevi nikakvi. A od njega, ni glasa, ni slova. Nije on osjetio kako ja bijem. Sve mi se cini da ce zaplatit’. A ja fina, popustljiva, ne remetim ga, nema da pita za dozvole. I sta dobijem zauzvrat? Anarhiju!!!
A ona dvojica klepetala, garant ce ga na sta nevaljalo natjerat’. Jos mi treba kakvu bolescinu navuc’.

Huh, sto nije papucar, nisam ja te srece. Onda bi mogla rahat bit’ ono malo sto izadjem, pet-sest puta sedmicno, s prijateljima umjesto da se vazdan pitam gdje on, sta radi. K'o fol, kuci gleda tv a ko zna sta privodi dok ja nisam tu. A on se jos meni usudi prigovorit’ sto samo muske prijatelje imam. Sta cu? Ne'mre se sa curicama pit’ posteno. Pa i on izadje ono jednom sedmicno.

Ja se uvijek, bome, na vrijeme javim… dobro, ponekad’ mi se ti poslovi razvuku, pa ruckovi, pa vecere al’ se javim… u ponoc pa u ponoc.

Pos'o mi takav, puno putujem i po gradovima i po selima. Nekad’ mi mrsko vozit’ nazad pa prespavam. U redu, jes’, omaklo se meni par puta ali se potrudim da ne posumnja. Jes’ nas ono jednom zacesalo bas pravo. Al’, antibiotici i prodje….nije nista pomislio.

Uhhh, sto ce navuc’ kakav belaj.