Od ljubavi prema Sarajevo Film Festivalu, do potpunog prezira, presla sam cijeli put. Prije par godina, gotovo sam potpuno odustala od njega zbog smotanih pokusaja transformacije lezernog festivala u ekskluzivitet za znance, industrijalce i sponzore.

Ove godine, kao i nekoliko proslih, nisam ni pokusala doci do karata, nisam ni pokusala rezervisati karte, nisam ni pokusala stajati u redu, nisam ni pogledala program. Medjutim, nekoliko mojih prijatelja jeste. I nekoliko mojih prijatelja su me “pocastili” sa par projekcija. Imala sam srece i pogledala dva filma koja su me odusevila:

1. IZJAVA 710399
Dokumentarni film, prica o petnaestogodisnjaku koji je prezivjeo masovna streljanja u Srebrenici, sa jos nekoliko ljudi samo da bi ponovo zalutao u cetnicke ruke nakon cega mu se gubi svaki trag. Otac zna da mu je sin mrtav, odlazi u Zvornik da sazna sta se desilo sa njim. Covjek koji je uzeo izjavu od njegovog sina, nakon sto su ga uhvatili cetnici i odveli u Zvornik, jos uvijek radi u opstini i odbija da se suoci sa ocem. Ta izjava je slucajno pronadjena u arhivi Haskog tribunala.
Zlocin, nepravda, bol, jos malo nepravde, okrutnost. 2006 je godina.

2. WRISTCUTTERS
Znam da je naziv filma pomalo morbidan i film jeste, donekle, morbidan ali, radi se zaista o jednom jako zanimljivo uradjenom filmu, sa zanimljivim scenariom i glumcima. Tom Waits je jedan od glumaca. Muzika je fenomenalna.

Na gore pomenuta dva filma, hvala festivalu. Nadam se samo da ce prerasti pubertet i organizaciju koja lici na nespretno treskanje plesne koreografije 60-ih godina.